Agram

Zagreb u jezeru slika!
Ako je jedna slika tisuću riječi, onda je tisuću slika čitav roman.

1	2	3	4
5 Razglednica je putovala 1905. godine. Poleđina razglednice je namijenjena samo za adresu. Na trgu se tada nalazilo različito drveće i grmlje: pačempres, javor, šimšir, hortenzija magnolija, tisa.	6 Naklada tiskare i papirnice A. Brusina, Edgar Schmidt, 1908.	7	8
9	10 Akademički trg i HAZU bez kipa sv. Jurja, razglednica, 1919.	11	12
13	14	15	16 Razglednica je putovala 1906. godine. Na trgu se tada nalazilo različito drveće i grmlje: tisa, pačempres, tuja, šimšir, javor.
17	18 Razglednica prikazuje istočnu stranu Akademičkog trga (danas Trg Josipa Jurja Strossmayera) s parkom u središtu.	19 Razglednica prikazuje zapadnu stranu Akademičkog trga (danas Trg Josipa Jurja Strossmayera), dio njegove sjeverne strane, odnosno sjevernu fasadu zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti s perivojem. Otisak je ručno obojen.	20
21	22	23	24
25	26 Stube Šandora Alexandera povezuju Dežmanov prolaz i Rokov perivoj. Stube su nazvane po Šandoru Alexanderu, članu ugledne zagrebačke židovske obitelji industrijalaca i filantropa Alexander. Danas su jedna od prepoznatljivih pješačkih veza između Britanskog trga i mirnog, stambenog dijela Rokovog perivoja. Nalaze se pokraj stambeno-poslovne zgrade u Dežmanovoj 9, koja je također dio ostavštine obitelji Alexander.	27 Stube Šandora Alexandera povezuju Dežmanov prolaz i Rokov perivoj. Stube su nazvane po Šandoru Alexanderu, članu ugledne zagrebačke židovske obitelji industrijalaca i filantropa Alexander. Danas su jedna od prepoznatljivih pješačkih veza između Britanskog trga i mirnog, stambenog dijela Rokovog perivoja. Nalaze se pokraj stambeno-poslovne zgrade u Dežmanovoj 9, koja je također dio ostavštine obitelji Alexander.	28
29 Autobusni kolodvor Zagreb (AKZ) najprometniji je hrvatski autobusni kolodvor, pa i mnogo šire. Otvoren je 17. studenog 1961. na današnjem Langovom trgu, a na današnju lokaciju premješten je već 4. srpnja 1962. godine. Nova kolodvorska zgrada otvorena je u srpnju 1987. godine.	30	31	32
33	34 Autobusni kolodvor Zagreb (AKZ) najprometniji je hrvatski autobusni kolodvor, pa i mnogo šire. Otvoren je 17. studenog 1961. na današnjem Langovom trgu, a na današnju lokaciju premješten je već 4. srpnja 1962. godine. Nova kolodvorska zgrada otvorena je u srpnju 1987. godine.	35	36
37	38	39	40
41	42	43	44
45	46	47	48 Bakačeva kula (podignuta na mjestu srušene crkve sv. Emerika), knjižnica Metropolitana i dio renesansnog obrambenog zida katedrale su srušeni 1906. godine.
49	50	51	52
53	54	55	56
57	58	59	60
61	62	63	64
65	66	67	68
69	70	71	72
73	74	75	76
77	78	79	80
81	82	83	84 Do otvorenja gradskog vodovoda 1878. godine klizalište na Marulićevom trgu polijevalo se vodom iz tada otvorenog potoka Tuškanac, koji je tekao od Sofijinog puta (danas Dubravkin) preko Ilice do trgova zapadnog kraka Lenucijeve zelene potkove i dalje prema Savi.
85	86	87	88 Pojava prve benzinske stanice zabilježena je u Zagrebu 1932. godine u Šoštarićevoj ulici 12. Njome se koristila privatna nabavljačka zadruga vlasnika Autotaksa čije ime je bilo „Autozov”, a kao komercijalna institucija bila je protokolirana kod Kraljevnoga sudbenog stola. Ostale su stanice bile su u Martićevoj 13, ispred HNK-a, na današnjem Trgu žrtava fašizma, na Starčevićevu trgu i na nekoliko drugih lokacija. Jedna od najstarijih stanica tada u okolici Zagreba, čije je konture i danas moguće primijetiti, bila je benzinska stanica u Samoboru, dok je u Gospiću stari model stanice postojao čak do 1963. godine. Prve stanice za današnje standarde bile su primitivne jer se benzin crpio na ručni pogon budući da je Zagreb struju dobio tek 1908. godine. Jedini benzin koji se mogao kupiti na prvim stanicama zvao se Sphinx, a uz benzin prodavalo se i Mobil-oil i Shell ulje.
89 U Zagrebu je 1928. godine evidentirano 861 motorno vozilo, dakle može se pretpostaviti da je pojava prvih stanica počela kada je Zagreb premašio broj od 1 000 vozila. Dotad su benzin, petrolej, ulje i druge potrepštine prodavale privatna osobe u središtu grada koje su benzin i petrolej nabavljale u bačvama iz Rijeke. „Hrvatski automobilni list” iz 1914. godine objavio je reklamu I. Zandomenija & Co koji je u svojoj garaži na Jelačićevu trgu 19 imao servis automobila i motora te prodaju benzina i ulja. Benzin se iz bačava lijevao u manje posude pa u spremnike automobila. Povećanjem broja automobila takav je način opskrbe gorivom u potpunosti zastario pa je pojava benzinskih stanica bila neminovna. Pojava prve benzinske stanice zabilježena je u Zagrebu 1932. godine u Šoštarićevoj ulici 12. Njome se koristila privatna nabavljačka zadruga vlasnika Autotaksa čije ime je bilo „Autozov”, a kao komercijalna institucija bila je protokolirana kod Kraljevnoga sudbenog stola. Ostale su stanice bile su u Martićevoj 3, na Trg kralja Aleksandra I. kod HNK na današnjem Trgu žrtava fašizma, na Starčevićevu trgu i na nekoliko drugih lokacija.	90	91	92
93	94	95	96
97	98	99	100
101	102 Zakladna bolnica ili Bolnica milosrdne braće osnovana je 1791.godine, nakon što je Zagreb poharala epidemija gripe, a iz Beča došao prijedlog da se po uzoru na pariški Hotel-Dieu, odnosno po uzoru na novu bečku Opću bolnicu, sagrađenu po želji car Josipa II., sagrade slične bolnice "po svoj provinciji". Na Griču, na Kaptolu i u Vlaškoj ulici već su postojali kseno¬dohiji, azili za starce i ubožnice, s vlastitim zakladama. Grička bolnica se nalazila u Dugoj ulici, dok je ubožnica bila u Kožarskoj ulici. Osim toga posto¬jale su kaptolska i biskupska bolnica te Zaklada građanina Stillera.	103 Sve navedene zaklade sabrane su u jedinstvenu bolnicu čija je gradnja započela 1794.godine, ali je dovršena tek 1800.godine potporom biskupa Maksimilijana Vrhovca. Kako je to bilo doba napoleonskih ratova, zgrada je najprije postala vojna bolnica. Tek se od 1803.godine, na zauzimanje županije, zgrada počela upotrebljavati za liječenje građana. Bolnica je otvorena 23. kolovoza 1804. za 32 bolesnika, a uprava je dana Milosrdnoj braći iz Bratislave. Oni su obavljali dužnosti ljekarnika i kirurga. Bolnica je uskoro došla na dobar glas, pa je 21. siječnja 1811.godine Rudolf Lamprecht u njoj pokušao osnovati privatnu kiruršku školu. Puno službeno ime bolnice bilo je Javna opća bolnica Milosrdne Braće na Jelačićevom trgu, odnosno Bolnica Milosrdne braće. Pravni status bolnice bio je da je privatna bolnica s pravom javnosti, odnosno za plaćanje bolno-opskrbnih troškova jamčila je kraljevska zemaljska vlada. Bolnička se zgrada isprva nalazila na Jelačićevu trgu, ali je 1931. porušena i smještena u drugu zgradu. Drugu bolnicu u Zagrebu, Bolnicu sestara milosrdnica, osnovao je 1841. kardinal Juraj Haulik. Uz nju je sazidao zgradu današnjega samostana u Frankopanskoj ulici. Bolnica je počela s radom 1. siječnja 1846.godine sa 12 kreveta. Bila je povjerena sestrama sv. Vinka Paulskoga, koje su došle iz Tirola. Bolnica je dugo bila u sklopu samostana. Kasnije je za nju sagrađena zgrada u Ilici br. 83, a danas je u velikim zgradama u Vinogradskoj ulici.	104
105	106	107	108
109	110	111	112
113	114	115	116 Bolnica Sveti Duh 301219 Zagreb, 301219. Ulica Sveti Duh 64. Klinicka bonica Sveti Duh. Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
117	118	119	120
121	122	123	124
125	126	127	128
129	130	131	132
133	134	135	136
137 Obitelj Müller imala je tužnu sudbinu. Osnivača tvrtke Adolfa naslijedili su sinovi Leo, koji je ubijen u šumi u okolici Zagreba 1941. godine, te Alfred, koji je život izgubio u nacističkom logoru Dachau 1945. Ubijeni su zbog pripadnosti židovskome narodu, iako su 1938. godine prešli na starokatoličku vjeru te promijenili prezime iz Müller u Miler. Leo Müller je 1935. godine dokapitalizirao poduzeće omogućivši njegov razvoj	138	139 Press Sdp-a Zastita industrijske bastine Grada Zagreba 190519 Ciglana je radila gotovo 100 godina, sve do kraja 1990-ih kada je ostala raditi samo jedna peć sa smanjenim kapacitetom. Pogoni ciglane ugašeni su 2006., a poduzeće je 2011. prestalo s radom. Tvornicu su karakterizirala dva preostala dimnjaka od njih ukupno pet. Visina zapadnog dimnjaka bila je 49,8 m i unutarnjeg radijusa od 175 cm dok je visina istočnog dimnjaka bila 62,2 m i unutarnjeg radijusa od 278 cm. Visoki su dimnjaci uklonjeni (2021) jer je došlo do njihova oštećenja. Danas je kompleks zapušten s otvorenim pitanjem buduće izgradnje na tom prostoru, a dio se rabi kao skladišta i trgovine.	140
141	142	143	144
145 Na vrhuncu proizvodnje opeke tvornica je imala pet dimnjaka, vlastitu željeznicu i suvremene peći. Posljednja dva dimnjaka su srušeni zbog oštećenja nakon petrinjskog potresa, u veljači 2021. godine.	146 U vrijeme brzog širenja Zagreba, krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, bila velika potražnja za građevinskim materijalom, posebice ciglom, njezina je proizvodnja bila vrlo važna gospodarska grana. Mogućnosti transporta su tada bile ograničene, tako da su ciglane izgrađene svugdje gdje je bilo potrebe za njima. U zapadnom dijelu grada jedna od ciglana je bila na mjestu današnjeg nebodera u Selskoj 34, otud i ime kvartu, Ciglenica. Druga na mjestu sadašnjeg srednjoškolskog igrališta, potom jedna uz Slovensku ulicu, a pred kraj 19. stoljeća je počela s radom i ciglana na Črnomercu, čiji je vlasnik bio Adolf Müller.	147 Od svojeg osnivanja pa kroz cijelo dvadeseto stoljeće Ciglana Zagreb bila je jedan od najvažnijih objekata u zapadnom dijelu Zagreba. Zapošljavala je stotine radnika. Njezin pokretač Adolf Müller bio je poznat i kao kulturni mecena i svestrani poduzetnik, zasadio je voćnjake na Kustošiji, na Müllerovom brijegu. Kao kulturni projekt, Müller je otvorio kino Balkan, kasnije Europa, koje danas ne radi, u današnjem Prolazu sestara Baković. Drugo kino otvorio je na mjestu na kojem se danas nalazi kazalište Gavella.	148
149	150	151	152 Ideja o izgradnji crkve i pripadajućeg župnog dvora javlja se sedamdesetih godina 19. stoljeća na poticaj prebendara Eduarda Suhina koji 1888. godine ustupa prebendarsko zemljište na uglu Primorske ulice i Prilaza Gjure Deželića za izgradnju nove župne crkve. Početkom 20. stoljeća raspisan je natječaj za idejno rješenje izgleda crkve te među pristiglim radovima pobjedu odnosi rad arhitekta Viktora Kovačića s naslovom »DEO«. Kako je Kovačić neko vrijeme boravio u Ravenni tako je pod dojmom tamošnjih ranokršćanskih građevina zamislio izgled ove crkve. Gradnja crkve započela je 1912., a dovršena je 1915. godine.
153	154	155 Crkva svetog Blaža je župna crkva čiji arhitekt je Viktor Kovačić i nalazi se u Zagrebu na adresi Prilaz Gjure Deželića 64. Presvođena je velikom armiranobetonskom kupolom, promjera oko 18 metara, prvom takve vrste na ovim prostorima.	156 Prvi franjevački samostani na području sjeverne Hrvatske grade se u 13. stoljeću, još za života svetoga Franje Asiškog koji je prema predaji posjetio Zagreb, a najstariji je upravo zagrebački na Kaptolu. Pretpostavljalo se da današnja crkva, koja je građena između 1255. i 1264. godine, leži na temeljima starije crkve iz 1228. godine, ali novim arheološkim istraživanjima nakon potresa, otkriveni su grobovi i temelji starije crkve iz 11. stoljeća. Smatra se jednom od najranijih propovjedničkih dvoranskih crkava s dugim korskim svetištem u Srednjoj Europi.
157	158	159	160 Prvi franjevački samostani na području sjeverne Hrvatske grade se u 13. stoljeću, još za života svetoga Franje Asiškog koji je prema predaji posjetio Zagreb, a najstariji je upravo zagrebački na Kaptolu. Pretpostavljalo se da današnja crkva, koja je građena između 1255. i 1264. godine, leži na temeljima starije crkve iz 1228. godine, ali novim arheološkim istraživanjima nakon potresa, otkriveni su grobovi i temelji starije crkve iz 11. stoljeća. Smatra se jednom od najranijih propovjedničkih dvoranskih crkava s dugim korskim svetištem u Srednjoj Europi.
161	162	163	164
165	166	167	168
169	170	171 Pretpostavlja se da je ova dragocjena barokna građevina, Crkva Sv. Marije izgrađena neposredno nakon provale Tatara, sredinom 13. stoljeća te se zbog toga smatra jednom od najstarijih crkava u Zagrebu. U to doba biskup Timotej gradi novu katedralu, dok Crkva Sv. Marije služi kao stolna crkva o kojoj se skrbe redovnici cisterciti. Nakon njihova odlaska iz Zagreba, Crkva Sv. Marije kratko je napuštena, a 1511. godine postaje župna crkva na mjestu koje se zvalo Dolec (Dolac).	172
173 Radio Zagreb je od siječnja 1933. godine pa do Drugog svjetskog rata iz Crkve Svete Marije prenosio nedjeljne svete mise.	174 Crkva Sv. Marije nije stradala u velikom potresu 1880. godine pa je služila za bogoslužje tijekom obnove Katedrale. Uz Crkvu do sredine 19. stoljeća postojalo je groblje, a posljednji je u Crkvi pokopan zagrebački biskup dr. Josip Lang 1927. godine. Nakon rušenja Dolca 1925. godine i gradnje nove tržnice, Crkva Sv. Marije ostala je skrivena iz novih zgrada, otvorena još jedino prema zapadu i Tkalčićevoj ulici.	175	176 U svojoj dugoj povijesti Crkva Sv. Marije mijenjala je izgled i namjenu. Za vrijeme građanskih ratova i najezde Turaka prema Zagrebu, u Crkvi se nalazilo spremište oružja. Preuređenje u baroknom stilu započelo je 1740. godine, i to u nekoliko etapa kada Crkva dobiva vitki toranj. Kipovi na oltarima i reljef propovjedaonice radovi su ljubljanskog kipara i graditelja Franje Rottmana, a iluzionistička freska iza oltara slovenskih slikara, oca i sina Franca i Krištofa Jelovšeka.
177	178	179	180
181	182	183	184
185	186	187	188
189	190 Župa je službeno utemeljena dekretom nadbiskupa dr. Antuna Bauera, 20. travnja 1937.godine. Za župnika je imenovan Petar Kovačić, dotadanji kapelan župe sv. Petra, kojemu je već prije bila povjerena organizacija poslova oko osnutka župe. Kako uz crkvu nije odmah izgrađen župni stan, za smještaj župnika i za župni ured određen je trosobni stan u Radničkoj cesti br. 16. Za red u crkvi i crkveno ruho brinule su se dvije časne sestre dominikanke. Redovita služba Božja počela se obavljati tek od Velike Gospe 1937. godine.	191 Dana 23. kolovoza 1936. godine blagoslovljen je kamen temeljac za novu crkvu i odmah se pristupilo gradnji. Crkva je stavljena pod krov pred Božić 1936. godine. Da su se radovi mogli tako brzo i bez zastoja odvijati, najzaslužniji je bio tvorničar Antun Res. On je dao izraditi sve nacrte i donirao materijal koji se mogao naći u njegovoj tvornici katrana koja se nalazila u blizini. Radovima je rukovodio Tomo Jadro, građevinski poslovođa.	192
193	194	195	196
197	198	199	200
201	202	203	204
205 Crveni most u Zagrebu, sagrađen 1892. za vrijeme Austro-Ugarske, bio je impresivno remek-djelo od lijevanog željeza koje je desetljećima spajalo grad s južnom obalom Save. Nakon žestokih stručnih rasprava 1930-ih, konstrukcija je preseljena na Jakuševec, gdje je služio kao ključna prometna veza sve do 1974., kada ga je naslijedio Most mladosti. Od tada je postao pješački most, no sudbina mu nije bila blistava — poplava 1990. odnijela je drvene stupove, a konstrukcija je ostavljena da propada. Iako je nekoć bio simbol povezivanja, završio je kao hrpa željeza, nestavši bez traga do početka 2000-ih.	206	207	208
209	210	211 1920. – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca predala je Kraljevini Italiji hrvatsku Istru, Rijeku, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Tom prigodom u Zagrebu je održan veliki prosvjed. Fotografija prikazuje i transparent s tekstom napisanim na čirilici i latinici -"Jugoslavenski okupirani krajevi".	212
213	214 U suradnji s tvornicama iz Hrvatske (Rade Končar, Prvomajska, Ventilator i Munja iz Zagreba, Vulkan iz Rijeke, Boris Kidrič iz Šibenika, Svjetlost iz Splita, Tvornica vijaka iz Knina, Azbest iz Ploča) te iz ostalih dijelova Jugoslavije, Gredelj je 1961. prvi u Europi proizveo prototip dizelsko-električnoga motornoga vlaka s aluminijskom oplatom i dvoja motorna kola s upravljačnicama na oba kraja kompozicije, koji je trebao prometovati između Zagreba i Beograda. Godine 1963. u promet su puštene tri kompozicije tzv. aluminijskoga vlaka (serija 611), koje su na relaciji Zagreb–Split vozile do 1974.	215 Za zagrebačku Gradsku željeznicu izgrađen je 1962. aluminijski motorni vlak za uskotračnu prugu, popularno zvan Srebrna strijela, koji je sve do 1979. povezivao Zagreb i Samobor. Zbog nedostatka prostora i neodgovarajućih uvjeta rada na dotadašnjoj lokaciji, dio proizvodnje preseljen je u industrijsku zonu u Vukomercu (gdje je 1967. pušten u rad novoizgrađeni pogon za održavanje lokomotiva), kamo se do 2010. preselilo cijelo poduzeće.	216
217	218	219	220
221	222	223	224
225	226	227	228
229	230	231	232
233	234	235	236 Sjeverno od Dolca je Trg Petrice Kerempuha na kojem se nalazi prodaja cvijeća, a on se na sjeveru nastavlja na Opatovinu s prodajom odjevnih predmeta i raznih obrtničkih proizvoda.
237	238 Trg Bana Jelačića i Dolac povezuje ulica Splavnica na kojoj se također prodaje cvijeće. Godine 2006. na tržnici je postavljen kip tradicionalne prodavačice 'kumice Barice', djelo kipara Stjepana Gračana. Kumice su žene iz okolice Zagreba koje uzgajaju vlastito voće i povrće ili rade domaći sir i vrhnje koje prodaju na tržnici. Ime Barica odabrali su građani. Njezina prototip je kumica Đurđica Jančić.	239 Tržnica se nalazi u gradskoj četvrti Gornji grad, Medveščak između Trga bana Josipa Jelačića, Kaptola i Gornjeg grada. Kombinacija je otvorene (za voće i povrće) i zatvorene (za meso, nalazi se ispod otvorene tržnice).	240
241	242	243 Tržnica je otvorena 1930. godine na mjestu starih zidina koje su srušene (o tome svjedoči ulica Pod zidom). Nakon što je odlučeno da se preseli stara tržnica Harmica na mjestu današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, raspravljalo se o lokaciji nove gradske tržnice. Lokaciju između crkve sv. Marije i Kaptola predložio je arhitekt Viktor Kovačić koji je sudjelovao u regulaciji potoka Medveščaka. Osim zidina je porušeno nekoliko kuća u starom gradskom naselju Dolac.	244
245	246	247	248
249	250	251	252
253	254	255	256
257	258	259	260
261	262	263	264
265	266	267	268
269	270	271	272
273	274	275	276
277	278	279	280
281	282	283	284
285	286	287	288
289	290	291	292 Izložbeni paviljon Republike Francuske izgrađen je 1936-1937. godine na lokaciji u Savskoj cesti 25, u sklopu sajamske priredbe Zagrebački zbor. Otvorenja prve izložbe bilo je 17.travnja 1937. godine.
293	294	295	296
297	298	299	300
301	302	303	304 Prizemni objekt na uglu Frankopanske i tadašnje Samostanske (Varšavska) izgrađen je 1710. godine. U njemu se na prijelazu XIX. U XX. Stoljeće (od 1903.) nalazila Gostionica »K crnom orlu«. Vrijeme je to kad se Zagreb počinje širiti prema Savi, a njegov se gospodarski, kulturni i društveni život spuštati s Griča u prostor Donjeg grada.
305	306 Početkom XX. stoljeća vlasnik gostionice »K crnom orlu« je Franjo Veselić koji koncem 1920-ih godina postaje protagonistom zagrebačkih političkih protesta protiv politike terora u tzv. slučaju Ivana Bernardića. 1930. godine Franjo Veselić je osuđen i utamničen. Po njegovu zatvaranju, vođenje gostionice »K crnom orlu« preuzima HSS-ovac Martin Bednjanec. Gostiona je tada bila poznata po prostranoj terasi s hladom, ispod razgranatih kestena. Iako je sve do 1945. gostionica poslovala pod istim nazivom »K crnom orlu« od 1930. pa sve do kraja rata građani su je više poznavali pod kolokvijalnim imenom: »Kod Bednjanca«.	307 Poslije rata gostionica postaje restoran »K Zagorcu«, naziv pod kojim ga danas pamte stariji Zagrepčanci. Još su žive uspomene na jednostavnu domaću hranu i nepretencioznu atmosferu u hladu krošnji posljednjeg ugostiteljskog lokala na toj lokaciji. Danas, unatoč tome što objekt ima vlasnika, izgleda ruinirano i nalazi se u sramotnom stanju. Iako neodržavan i zapušten objekt se nalazi pod spomeničkom zaštitom, a postoje i planovi za njegovu revitalizaciju prema uputama konzervatora.	308 Zagreb, 260623. Ugao Frankopanske i Varsavske. Rusevna kuca na uglu Frankopanske i Varsavske ulice, bivsi restoran Kod Zagorca. Foto: Damjan Tadic / CROPIX
309 Zgrada Mirovinske zaklade gradske štedionice na uglu Gajeva 2 /Trg bana Jelačića sagrađena je 1934. prema projektu Huga Ehrlicha. Ehrlich je dobio izvedbu na temelju natječaja, nakon što je nekad jedinstveni blok Zakladne bolnice bio rasparceliran. Način na koji je Ehrlich riješio zadatak doista je smion i moderan.	310 Na zgradi je armiranobetonska konstrukcija omogućila kontinuirane pojaseve prozor koji teku cijelom širinom pročelja, dok je prizemni dio izbačen i prema ulici zatvoren transparentnom staklenom opnom, čime je postignuta potpuna inverzija klasične građevne tektonike. Po jasnoći osnovne dispozicije, suvremenom senzibilitetu i dorađenosti detalja, ta Ehrlichova građevina ide nesumnjivo među klasična ostvarenja naše međuratne arhitekture i čini, ne samo vremenski nego i sadržajno, zaključak njegova stvaralačkog puta.	311	312
313	314	315	316
317	318	319	320
321	322	323	324
325	326 Nathodnik je Izgrađen je 1892.godine (iste godine kada je otvoren Državni kolodvor) jer je željeznička pruga presjekla Petrinjsku. Preko nathodnika se pješice opet moglo do Paromlina, koji je izgrađen još 1862.godine na adresi Petrinjska bb. Od 1892. godine se nastavak Petrinjske, koji se protezao sve do Save gdje je bila skela, počinje nazivati Trnjanskom. Srušen je 1979.godine.	327	328
329	330	331	332
333	334	335	336
337	338	339	340
341	342	343	344
345	346	347	348
349	350	351	352
353	354	355	356
357	358	359	360
361	362	363	364
365	366	367	368
369	370	371	372
373	374	375	376
377	378	379	380
381	382	383	384
385	386 Gradska kavana 04.05.2015., Zagreb - Interijer novouredjene Gradske kavane. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL	387 Gradska kavana 04.05.2015., Zagreb - Interijer novouredjene Gradske kavane. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL	388
389	390	391	392
393	394	395	396
397	398	399	400
401	402	403	404
405	406	407 Više o palačama u Gundulićevoj ulici u Zagrebu i njihovim graditeljima na: https://www.arhitektura-zagreba.com/ulice/gunduliceva	408
409	410	411	412
413	414	415	416
417	418	419 Poslovna zgrada Gradskih poduzeća, danas 'Elektra', u Gundulićevoj ulici 32, izgrađena je 1932-1934. godine prema projektu arhitekta Juraja Denzlera.	420
421	422	423	424
425	426	427	428
429	430	431	432
433	434	435	436
437	438	439	440
441	442	443	444
445	446	447	448
449	450	451	452
453	454	455	456
457	458	459	460
461	462	463	464
465	466	467	468
469	470	471	472
473	474	475	476
477	478	479	480
481	482	483	484
485	486	487	488
489	490 Interijer prizemlja, kao i kavane i bara na vrhu nebodera oblikovali su Neven Šegvić i Bernardo Bernardi (namještaj). U uređenju toga prostora sudjelovali su i umjetnici: Edo Murtić, Raul Goldoni i Vojin Bakić. Bakićeva metalna skulpturu „Razlistali oblici“ iz kavane je završila u Gajevoj ulici pored hotela Dubrovnik. Od 2006. do 2008. godine ilički je neboder obnavljala građevinska tvrtka Strabag, prema projektu londonske tvrtke Aukett Fitzroy Robinson i arhitektonskog biroa Proarh iz Zagreba.	491 Neboder je otvoren 22. kolovoza 1959., a otvorio ga je Većeslav Holjevac, tadašnji zagrebački gradonačelnik. Osim po fasadi, zgrada je nakon otvorenja bila poznata i kao najviši jugoslavenski poslovni neboder. Godine 2007. postavljenjem ploča od tamnog stakla obnovljena je fasada.	492
493	494	495	496
497	498	499 Tri zgrade Hipotekarne banke za promet nekretninama u Ilici 146, 148 i 148A sagrađene su 1909./1910. prema projektu Rudolfa Lubynskog. Stambene trokatnice s dvostrešnim kosim krovom na uličnom dijelu zgrade i ravnim krovom na dvorišnim krilima u prizemlju imaju lokale. Zgrade na kbr. 148 i 148A imaju potpuno identična pročelja na kojima dominiraju bogato dekorirani središnji, prema ulici stepenasto istureni, dvokatni dijelovi zgrade koji su zaključeni balkonima s ogradom od kovanog željeza.	500 Pročelje zgrade na kbr. 146 rastvoreno je balkonima na bočnim osima dok se na središnjem dijelu zgrade ističu figuralni reljefi, između prozora drugoga i trećeg kata, a u krovnoj zoni trokutni zabat s “brodskim prozorom”. Za istoga investitora Lubynski je projektirao i tri zgrade u Deželićevom prilazu 42-44-46, koje su sagrađene 1910./1911. godine.
501	502	503	504
505	506	507	508
509	510	511	512
513	514	515	516
517	518	519	520
521	522	523	524
525	526	527	528
529	530	531	532
533	534	535	536
537	538	539	540
541	542	543	544
545	546	547	548
549	550	551	552
553	554	555	556
557	558	559	560
561	562	563	564
565	566	567	568
569	570	571	572
573	574	575	576
577	578	579	580
581 Prvotno se zvala Ulica Marije Valerije po najmlađoj kćer Franje Josipa. Tada se zvala Strossmayerova, a kada je Strossmayer dobio svoj trg, ulica je dobila ime Praška. Za vrijeme NDH ponovno je promijenjen naziv, u Ulicu Stipe Javore, po njegovom borcu za samostalnu Hrvatsku od 1945. godine vraćeno je ime Praška ulica.	582	583	584
585	586	587	588
589	590	591	592
593	594	595	596
597	598	599	600
601	602	603	604
605	606	607	608
609	610	611	612
613	614	615	616
617	618	619	620
621	622	623	624
625	626	627	628
629	630	631	632
633	634	635	636
637	638	639 Kaptolski trg i kip Blažene Djevice Marije s četiri anđela, djelo kipara Antona Dominika Fernkorna postavljeno iznad Bolléove česme iz 1873. godine	640
641	642	643	644
645	646	647	648
649	650	651	652
653	654	655	656
657	658	659	660
661	662	663	664
665	666	667	668
669	670	671	672
673	674	675	676
677 Zagrebačka katedrala bez skela i sa sve tri kule na broju (lijevo kula Severnik, u sredini Bakačeva kula i desno kula Nebojan).	678	679	680
681	682	683	684
685	686	687	688
689	690	691	692
693	694	695	696
697	698	699	700
701	702	703	704
705	706	707	708
709 Zagreb ima dugu i bogatu tradiciju kavana i slastičarnica. Prvu kavanu u Zagrebu otvorio je trgovac Leopold Dun 1748. godine. Osim kave, gosti su mogli popiti čaj ili čokoladu. Glavne zagrebačke kavane bile su smještene na Harmici, središnjem zagrebačkom trgu. Na uglu Praške ulice i današnjeg Trga bana Josipa Jelačića radila je najposjećenija Narodna kavana.	710	711 Titula najotmjenije i najljepše zagrebačke kavane dugo je pripadala kavani Corso. Tijekom 19. stoljeća, pečat zagrebačkom kavanskom životu davale su: Kazališna kavana, Kavana Medulić, Central, Zagreb i Mala kavana. Odisale su otmjenim bečkim kavanskim stilom.	712
713	714	715 Prvotno se kavana zvala Pariz ali je, zbog političkih razloga, početkom Prvog svjetskog rata, promijenila naziv u Medulić. Godine 1927., zgrada je promijenila vlasnika a njena je unutrašnjost adaptirana prema projektu arhitekta Stjepana Gomboša. Tada je prvi kat preuređen u prostor za biljar. Na jednom od zidova preuređenog prostora, bila je postavljena keramoskulprura „Djevojka i harmonikaš“, kiparice Stelle Skopal.	716 Titula najotmjenije i najljepše zagrebačke kavane dugo je pripadala kavani Corso. Tijekom 19. stoljeća, pečat zagrebačkom kavanskom životu davale su: Kazališna kavana, Kavana Medulić, Central, Zagreb i Mala kavana. Otmjeni bečki kavanski stil bio je uzor mnogim kavanama koje ga manje ili više uspješno oponašaju.
717 Nakon Drugog svjetskog rata, prostor kavane prenamijenjen je u duhu vremena, u radničku menzu. Godine 1955. godine prizemlje je preuređeno prema projektu arhitekta Ugrenovića u kavanu Bled. U razdoblju od 1964. do 1970. godine u kavani su se održavale predstave kazališta Jazavac. Nakon preseljenja kazališta Jazavac u nekadašnje kino Apollo u Ilici 31, kavana je preuređena i vraćen joj je naziv Medulić.	718	719 Jednu od poznatijih kavana izvan Harmice, popularnu Palainovku, otvorio je na Vrazovom šetalištu 1847. godine, Matija Pallain	720
721	722	723	724 Glavne zagrebačke kavane bile su smještene na Harmici, središnjem gradskom trgu. Gradski vodič iz 1892. godine opisuje ih slijedećim riječima: „Na južnoj strani trga poredane su velike kavane, ispred kojih su namješteni stolovi pod platnenim šatorima na prostoru ukrašenom cvijećem i zelenilom, gdje mogu gosti boraviti u ljetno doba. Ugodno je boraviti na tom mjestu, jer tu kola mnogobrojno občinstvo, osobito u jutro za vrijeme dnevnog sajma, na koji dolazi seljaštvo iz okolice u slikovitih svojih nošnjah.”
725	726	727	728
729	730	731	732
733 Kino Balkan Zgradu u kojoj se nalazi Kino Europa izgradila je 1925. imućna obitelj Müller. Kao nasljednici najveće zagrebačke ciglane na Kustošiji, braća Alfred i Leo podigli su zdanje u današnjoj Varšavskoj. Njihov je otac, također Alfred, još 1913. sagradio Kino Helios, gdje je danas kazalište Gavella. Nacrt za izgradnju kina Balkan i trgovačke stambene zgrade naručio je 1924., pa prepustio posao u ruke sinova. Nacrte je za kino Balkan izradio Srećko Florshuetz	734 Kino Balkan Zagreb, 210208. Kino Europa Palace 1931g.. Stare fotografije kina Europa u Varsavskoj ulici. Koja se za vrijeme komunizma zvalo Balkan. Foto: Goran Mehkek/ Cropix	735 Kino Balkan Zagreb, 210208. Kino Europa Palace 1931g..Unutrasnjost. Stare fotografije kina Europa u Varsavskoj ulici. Koja se za vrijeme komunizma zvalo Balkan. Foto: Goran Mehkek/ Cropix	736 Kino Balkan Zagreb, 210208. Kino Europa Palace 1931g.. Predvorje Stare fotografije kina Europa u Varsavskoj ulici. Koja se za vrijeme komunizma zvalo Balkan. Foto: Goran Mehkek/ Cropix
737	738	739	740 Kultno Kino Central u Petrinjskoj ulici 4 u Zagrebu više ne radi kao klasično kino. Prostor je u međuvremenu promijenio namjenu, a danas se na toj lokaciji ili u neposrednoj blizini nalaze drugi sadržaji.
741	742 Art-kino GRIČ pokrenuto je 4. siječnja 2012. u prostoru kinematografa Grič koji je u vlasništvu tvrtke Kinematografi d.d., a sagrađen je prije više od sedam desetljeća. Projektirali su ga slavni hrvatski arhitekti Drago Ibler i Stjepan Planić 1940., a projekt izgradnje financirao je građevinski poduzetnik Đuro Simon unajmivši dugoročno prostor u prizemlju hotela Tri gavrana. Prvi naziv kina bio je Rex, a potom se kino od 1941. do 1945. godine zvalo Klek. Za vrijeme socijalizma kino se zvalo Kosmaj, bilo je u sastava poduzeća Kinematografi osnovanog 1946, a u njemu su se nerijetko projekcije održavale od jutra do večernjih sati. Kino Kosmaj bilo je posebno popularno po špageti vesternima, kung-fu i erotskim filmovima. 1990. kino dobiva ime Grič.	743	744
745	746	747	748
749 kino Kustosija Rušenje starog kina Kustošija koje je sagrađeno 30-tih godina prošlog stoljeća izaziva bojazan kod stanara da se ne ponove u zadnje vrijeme cesta urusavanja i prodiranja podzemnih voda. Foto: Nenad Dugi	750	751	752 Nekadašnje kultno kino Mosor u Zagrebu više ne djeluje kao kino dvorana, već je prostor u potpunosti preuređen i danas u njemu djeluje privatno kazalište Luda kuća (vlasnici Rene Bitorajac i Branko Đurić Đuro).
753	754 Kino Triglav u Zagrebu više ne postoji kao aktivno kino. Nalazilo se na Trešnjevci, u Okićkoj ulici, a danas se u tom prostoru nalazi prodavaonica DM-a.	755 kino Tuškanac foto Ranko Suvar	756
757	758	759 foto Zorislav Petrić	760 1908. – sv. Juraj je premješten na novu lokaciju jugozapadno od zgrade Hrvatskog narodnog kazališta gdje se i danas nalazi.
761	762 Začetak kule mnogi vide u ispravi iz 1247. godine kojom kanonici mole kralja komad zemlje na Gradecu da i oni podignu svoju utvrdu u koju bi se sakrili ako ponovno dođe do napada i provale Tatara. Prema tumačenjima dijela novije historiografije mogao bi Popov toranj zapravo biti branič-kula ranije manje zemljano-drvene utvrde koja se nalazila na ovom reljefno uzdignutom i dominantnom dijelu gradečkog brda.	763	764
765	766	767	768
769	770 Zgrada sanatorija je sagrađena 1908. godine, osnovu za zgradu je napravio Ignjat Fischer, a gradnju nadgledao arhitekt Vjekoslav Heinzel.	771	772 Kuće su sagrađene 1920./1921. godine prema projektu ing. Pavla Jušića, a ispred Gradskog građevnog ureda nacrte je potpisao ing. Karlo Vajda. Šest trokatnica H-tlocrta sagradila je Gradska općina za manje imućno pučanstvo u sklopu svog programa rješavanja poratne stambene krize 1920-ih godina u Zagrebu. Na tome zemljištu je ranije bila jedna od brojnih ciglana, a cijelo zemljište od Hochmanove do Savske ulice, između Kršnjavoga i Klaićeve ulice, pripadalo je Adolfu Mülleru, vlasniku ciglane na Črnomercu. Kuće su do danas zadržale svoj izvorni izgled. Kasnije je na južnom dijelu parcele dograđena mala gimnastička dvorana koja je na toj strani zatvorila ulaz u zajedničko dvorište.
773	774	775	776
777	778	779 Odluka o gradnji dvorane donesena je 1957. godine. Projekt je izradio arhitekt Marijan Haberle, a gradnja je počela 1961. i s prekidima trajala sve do 1973. Svečano je otvorena 29. prosinca 1973. godine.	780
781	782	783	784
785	786	787	788
789	790	791	792
793	794	795	796
797	798	799	800
801	802	803 Panorama. Metaloprerađivački školski centar Prvomajska, Tehnički obrazovni centar Prvomajska	804 Tramvajska pruga u Heinzelovoj izgrađena je 1926. godine, dok se ulica još zvala Sajmišna, jer je spajala Međašni trg (današnji Kvaternikov trg) i Sajmište. Današnje ime Heinzelova dobiti će 1934. godine. Tramvaj će Zvonimirovom krenuti 1935. godine (Draškovićeva - Zvonimirova - Harambašićeva). Kolorirani detalj fotografije oko 1930. godine autor: Vladimir Horvat
805	806	807	808
809 U 18. je stoljeću među gradovima postignut trajni mir. Zajedničkim su snagama izgradili most koji je postao dijelom kratke prometnice Kamenita vrata – kaptolska vrata (danas Skalinska ulica). Most je opstao do 1899. kad je nakon regulacije Medveščaka i izgradnje Tkalčićeve ulice srušen, a njegovo je mjesto zauzela ulica.	810 Najstariji zagrebački most bio je Pisani (šareni) most preko potoka Medveščak (današnja Tkalčićeva ulica). Na mostu su se već od 13. st. često vodili sukobi između biskupskog Kaptola i slobodnog kraljevskog grada Gradeca zbog stjecanja zemljišnih posjeda, odnosno oslobađanja od raznih nameta. U 17. je st. nakon jednog takvog oružanog sukoba do kojeg je došlo prilikom uređenja mosta, dobio nadimak Krvavi most.	811	812
813	814 Most je preko potoka Medveščak povezivao je gradsku općinu s kaptolskim Zagrebom. No, razvojem industrije došlo je do zagađenja koje je natjeralo gradske vlasti na uvođenje kanalizacije. Taj zahvat je doveo do zatvaranja potoka i konačnog rušenja mosta 1899. godine.	815	816
817	818 Tramvaj u Kukovićevoj (danas Hebrangovoj) ulici 1917. godine. Tramvajska linija Južni kolodvor (danas Zapadni kolodvor) - Draškovićeva prolazila je kroz Boškovićevu, Kukovićevu i Klaićevu ulicu od 1892. godine do 1926.godine.	819	820
821	822	823	824
825 Kula stoji vjerojatno još od sredine 13. stoljeća, ali se prvi puta spominje 1462. godine. Originalno je imala dva kata, a treći kat i vatrogasna promatračnica dodani su 1857. godine. Takav izgled kula zadržava do današnjeg dana. Debljina zidova iznosi oko 195 cm. Na prikazu iz 16. stoljeća kula ima dva kata, s po dva prozora, te je natkrivena krovom.	826 USKA U TEKSTU (1440x1800) - 1	827	828 Kula Lotrščak s Ilice
829 Kule je nakon gubitka obrambene funkcije više puta adaptirana za stambenu uporabu, a konačni oblik dobit će u 19. stoljeću (nakon više prijedloga rekonstrukcije). Zanimljivo je da kula originalno nije imala današnje ime „Lotrščak“; ono je novijeg datuma.	830	831	832 Izgled kule se može vidjeti i na akvarelu iz 1792. godine. Tada kula ima dva kata (gornji kat dva, donji jedan prozor), a na vrhu krova nalazi se i mali tornjić s baroknom lukavicom.
833	834	835	836
837	838	839	840
841	842	843	844
845	846	847	848
849	850	851	852
853	854	855	856
857	858	859	860
861	862	863	864
865	866	867 Bogati krovni vijenac dekoriran je zgrafito zidnim ukrasima i kartušama s imenima znamenitih kemičara.	868 Matija Antolec bio je angažiran za razradu Bolléovih izvedbenih projekata, a sve nacrte/tlocrte s dispozicijom prostorija parafirali su Antolec i Gustav Janeček (profesor i predstojnik Kemijskog zavoda od 1879. do 1924.). Izvedba radova povjerena je zagrebačkom graditelju Janku Jambrišaku. Sjeverno pročelje neorenesansne zgrade, koje gleda na južno pročelje Akademijine palače
869 Kemijski laboratorij (Lučbeni zavod), danas Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Strossmayerovom trgu 14 sagrađena je 1883-1884. prema projektu Hermana Bolléa.	870	871	872
873	874	875	876
877	878	879	880
881	882	883	884
885	886	887	888
889	890	891	892
893	894	895	896
897	898	899	900
901	902	903	904
905	906	907	908
909	910	911	912
913	914	915 Spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, pučkom pjesniku i fratru, rad kipara Ivana Rendića, svečano je otkriven na početku Mesničke ulice, za trajanja Jubilarne gospodarske izložbe u Zagrebu 1891. godine.	916
917	918	919	920
921	922	923	924
925	926	927	928
929 Palača je od 1887.-1930. godine u vlasništvu Guida Pongratza (otuda naziv Pongračev dvorac ili kuća). Od 1835.-1887. godine palača je u vlasništvu grofa Aleksandara Draškovića (otuda naziv Kuća Aleksandra Draškovića u Visokoj ulici br. 22). Nakon 1930. godine palača nosi naziv Kraljev dvor kao rezidencija kralja Aleksandra.	930	931	932
933	934	935	936
937	938	939	940
941	942	943	944
945	946	947	948
949	950	951 Gradnja zgrade Središnji ured za osiguranje radnika započela je u kolovozu 1925. godine, a useljena je u veljači 1928. godine.	952
953	954	955	956
957	958	959	960
961	962	963	964
965	966	967	968
969 1882. - kuća/palača Ljudevita baruna Vraniczany-Dobrinovića (danas Moderna galerija).	970 1882. - kuća/palača Ljudevita baruna Vraniczany-Dobrinovića (danas Moderna galerija).	971	972
973	974	975	976
977	978	979	980
981	982	983	984
985	986	987	988
989	990	991	992
993	994	995	996
997	998	999	1000
1001	1002	1003	1004
1005	1006	1007	1008
1009	1010	1011	1012
1013	1014	1015	1016
1017	1018	1019	1020
1021	1022	1023	1024
1025	1026	1027	1028
1029	1030	1031 Demetrovićeva kuća u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića br. 32). U ožujku 1841. sjedište Čitaonice i Matice ilirske seli se u Demetrovićevu kuću u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića br. 32). Tu je kuću, kao najmoderniju zgradu u ondašnjemu Zagrebu, izgradio Bartol Felbinger 1814/15. za bogata trgovca grčkoga podrijetla Đuru Demetrovića, jednog od najvažnijih financijskih pomagača i osnivača Čitaonice. Snalažljiv veletrgovac suknom i duhanom, Demetrović je kao ratni dobavljač vojnih uniformi za austrijsku vojsku u vrijeme napoleonskih ratova, osim silnoga bogatstva zaradio i titulu ugarskoga plemića, promijenivši prezime u Dömötörfy de Hogyis. Čitaonica je isprva dvije, a potom i tri sobe, unajmila za 160 for. godišnje od Lj Gaja koji se u Demetrovićevu kuću, u kojoj se nekoć nalazila trgovina sa skladištem odijela i uniformi, preselio početkom 1841., nakon povratka iz Rusije. Gaj je za 600 for. godišnje uživao sedam soba na II. katu te dvije sobe u prizemlju koje je uredio za svoju tiskaru. Drašković i njegovi ilirci namjeravali su seobom u Gajev stan odati priznanje Gajevu djelu i ličnosti, potencirajući osobno i kulturno-političko jedinstvo koje »nas k učredništvu narodnih naših novinah i k narodnoj tiskarni bliže steže i time pod jednim krovom ove institute narodne izobraženosti naše sjedinjuje i ukrepljuje« (J. Drašković).	1032
1033	1034 1993. – odlukom Hrvatskog sabora mijenja se naziv JAZU u Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).	1035	1036 Palača JAZU izgrađena je 1880. godine kao Akademijska palača (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) na južnoj strani Zrinskog trga. Zvali su je i "Strossmayerova kuća". Pročeljem je okrenuta prema Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a južnom fasadom prema Akademičkom trgu (današnji Strossmayerov trg).
1037	1038	1039 Fotografija Akademičkog trga i palače HAZU-a, Ivan Standl, 1893.	1040 Nacrte palače većih dimenzija i primjerenije lokaciji izradio je Friedrich Schmidt s pomoću Hermana Bolléa, koji je u tu svrhu boravio u Italiji studirajući renesansnu arhitekturu Firence i Rima. Nakon odluke da se u zgradi smjeste uprava Akademije, Galerija slika i Arheološki odjel Narodnog muzeja, Schmidt i Bollé dovršavaju konačni projekt u veljači 1877.
1041	1042	1043 Razglednica prikazuje pročelje zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ispred zgrade, s obje strane, vidi se drvored i trg s parkom. Radi se zapravo o dijelu Zrinjevca, iako na razglednici piše Akademički trg.	1044 Kuća Kalina je secesijska zgrada izgrađena 1903.-1904. kao stambena zgrada za bogatog industrijalca Josipa Kallinu, koji je bio vlasnik i direktor tvornice keramike, posuđa i peći. Zato je i fasada opločena keramikom, kao vrst samoreklame. Kuću je projektirao zagrebački arhitekt Vjekoslav Bastl, a smatra se jednim od najvažnijih ostvarenja secesijske arhitekture u srednjoj Europi.
1045	1046	1047	1048 Među historicističkim zgradama izgrađenima potkraj 19. stoljeća na istočnim obodima Strossmayerova trga u Zagrebu, arhitektonskom, urbanističkom, a ponajviše kulturno-povijesnom vrijednošću ističe se neorenesansno zdanje Palače Matice hrvatske. Palača je izgrađena 1886/87. prema projektu zagrebačkog arhitekta i građevinskog poduzetnika češkoga porijekla Ferde Kondrata. Prema njegovu projektu izvedena je također i dogradnja zapadnoga krila palače 1891/92. Današnji oblik palače definiran je 1921. dogradnjom sjevernoga krila s dvorišnim aneksom prema projektu zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića. Gradnju Matičine palače predložio je, osmislio i organizirao dugogodišnji Matičin tajnik i blagajnik Ivan Kostrenčić, iznimno pedantna osoba upućena u sve detalje Matičine organizacije, poslovne i financijske sposobnosti.
1049	1050 Palača Narodnih novina (sagrađena 1891. godine arhitekt Kuno Waidmann), križanje Prilaz JNA, Frankopanska ulica, Trg maršala Tita (današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Prilaz Gjure Deželića, Frankopanska ulica, Trg Republike Hrvatske), oko 1967. godine	1051	1052
1053 Palača Pongratz podignuta je kao najamna kuća u neorenesansnome stilu na središnjem zagrebačkom trgu. Obitelj Pongratz koja ju je naručila bila je jedna od najutjecajnijih obitelji toga vremena u Zagrebu. U prizemlju su bili prodajni prostori pa je bilo rastvoreno arkadama – dvorište se moglo lukovima otvoriti za određena javna zbivanja. Na katovima su bili stanovi za najam. Palača se isticala ugaonim erkerom izvedenim na lijevome uglu glavnoga pročelja. Zidni plašt pročelja u prizemlju i na prvome katu bio je obrađen u rustici, a drugi i treći kat bili su puno razvedeniji i s više dekorativnih elemenata pa ih „povezuju“ pilastri koji bojom odudaraju od pozadine, čime se stvara i koloristička igra, a razigranost prelazi i na razvedeno krovište s dvama ugaonim oblicima nalik na četverostrane piramide konkavnih bridova s kapom na vrhu. Prozori drugoga kata naglašeni su trokutastim zabatima. Između prvoga i drugoga kata postoji snažni vijenac. Palača se prema Trgu bana Jelačića otvarala s devet prozorskih osi (uključujući spomenuti ugaoni erker), a ulaz je bio smješten u središtu – u petoj osi. Iako na prvi pogled palača djeluje simetrično, građena je na zemljištu nepravilna tlocrta. Srušena je 1937. godine, a na njezinu je mjestu MarcelloPiancentini sagradio zgradu Assicurazione generali (1837. – 1840.).	1054	1055	1056
1057	1058 Palača je izgrađena između 1921. i 1923. godine prema projektu arhitekta Huga Ehrlicha, u stilu među ratnog klasicizma. U vrijeme podizanja, između 1921. i 1923., palača Slavenske banke bila je najviša zgrada u Vlaškoj ulici i na Nadbiskupskom trgu (današnji Langov trg i Trg svibanjskih žrtava 1995.). Upravo je njezinom izgradnjom početkom 1920-ih prvi put grubo probijeno povijesno mjerilo Vlaške ulice.	1059	1060
1061	1062	1063	1064
1065	1066	1067	1068
1069	1070	1071	1072
1073	1074	1075	1076
1077	1078	1079	1080
1081	1082	1083	1084
1085	1086 Panorama Zagreba 230311 Zagreb, 230311. Hotel Westin. Panorama Zagreba sa muzejom Mimara snimljena sa 17. kata hotela Westin tijekom novinske konferencija Tvornice duhana Rovinj. Foto: Tomislav Kristo / CROPIX	1087	1088
1089	1090	1091	1092
1093	1094	1095	1096
1097	1098	1099	1100
1101	1102	1103	1104
1105	1106	1107	1108
1109	1110	1111	1112
1113	1114	1115	1116
1117	1118	1119	1120
1121	1122	1123	1124
1125	1126	1127	1128
1129	1130	1131	1132
1133	1134	1135	1136
1137	1138	1139	1140
1141	1142	1143	1144
1145	1146	1147	1148 Sredinom 80-ih godina 19. stoljeća Cmrok je postao popularno zagrebačko izletište i šetalište, a tu su se održavali i prvi skijaški tečajevi u Zagrebu. U ispravama iz 18. stoljeća spominje se i pod imenom Smrek, pretpostavlja se zbog okolne smrekove šume, a do današnjeg imena došlo se iskrivljenim izgovorom navedenom imena.
1149	1150 Postoji i druga verzija nastanka imena; naime, tamo je nekada postojala gostionica koju je držao stanoviti gospodin Rok, poznatiji pod nadimkom Bajs (gospodin je svirao instrument bajs pa se za tu gostionicu govorilo i Kod Bajsa, op. ur.). Kako su se ondašnja gospoda voljela hvaliti poznavanjem njemačkog jezika, prilikom odlaska u tu gostionicu govorili su: „idemo zum Rok“. I tako je vremenom iz “zum Rok” iskrivljavanjem prešlo u Cmrok.	1151	1152
1153	1154	1155	1156
1157	1158 Povijesna cjelina Paromlina u Koturaškoj 1 sagrađena je u dugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Prva zgrada zagrebačkog »parnog i umjetnog mlina« sagrađena je 1863. prema projektu graditelja Janka Jambrišaka. Današnje zgrade sagrađene su na tome mjestu 1906./1908. prema projektu arhitektonskog biroa Hönigsberg & Deutsch, nakon katastrofalnog požara u kojem je 1906. potpuno uništena stara zgrada mlina. Armiranobetonski silos sagrađen je 1908. (projekt i izvedba građevnog poduzetništva ing. Josip Dubský i drug).	1159	1160 Još od početka 80-tih godina prošlog stoljeća razmišljalo se o prenamjeni Paromlina. Novim ambicioznim projektom (Gradska knjižnica Grada Zagreba – Paromlin) planiran je potpuno novi blok u kojem bi se optimalnom obnovom preostala povijesna građevna struktura i dijelovi postrojenja očuvali kao kulturno dobro.
1161 Na sjevernom rubu kompleksa sagrađena je 1921. stambena jednokatnica, s mansardnim stanovima prema nacrtima arhitekta Janka Holjca. Kompleks je napušten od 1988. kada je stradao u velikom požaru. Zbog dugogodišnje nebrige i neprovođenja sanacije objekata u dva navrata 2013. došlo je do urušavanja južnog zida glavne zgrade Paromlina i većeg dijela sjevernog i zapadnog zida, a 2014. je izvršen kulturocid, kada je po nalogu Ureda Grada Zagreba do temelja srušen dio tih urušenih zidova.	1162 Građevine proizvodnog sklopa oblikovane su utilitarno-racionalističkim formalnim govorom, isprva s osloncem na protoindustijsku arhitektoniku klasicističke stilizacije (projekti ateliera Honigsberg & Deutsch, graditelj Ivan Štefan), a potom u duhu postsecesijskog modernizma (projekti ateliera Kalda i Štefan). Zgrada ravnateljstva, jedini očuvani objekt prvog Paromlina (projekt Janka Jambrišaka, 1880., pregradnja i preoblikovanje Gjuro Carnelutti, 1895/1900), nosi značajke reprezentativnog visokog historicizma. Tvornički dimnjak (projekt tvrtke H. R. Heinicke, 1916), atraktivni je kompozicijski akcent paromlinskog sklopa.	1163	1164
1165	1166	1167	1168
1169 Paviljon	1170	1171	1172
1173	1174	1175	1176 Ukupna dužina pruge bila je 2,6 kilometara, širina kolosijeka 600 mm, uz najveći uspon od čak 19 posto. Vozni park sastojao se od jedne parne lokomotive, jednog službenog vagona, te triju četveroosovinskih putničkih vagona. Bilo je ideja da se pruga produži prema Granešini, no zbog brojnih poteškoća od toga se odustalo, te se kasnije izgradila pruga Dubrava-Slanovec.
1177 Prva 'pionirska' željeznica na našim prostorima izgrađena je u Zagrebu, u Maksimiru 1947.godine. Polazna postaja bila je na jugoistočnom dijelu parka (iza poljoprivredno-šumarskog fakultetskog dobra), odakle je pruga vodila prema sjeveroistoku. Prolazila je kroz Maksimirsku šumu, prelazila potok Bliznec, pa Štefanovec, nastavivši pored korita potoka dalje do krajnje postaje 'NO Hrvatske'.	1178	1179 Na današnjem Trgu Franje Tuđmana postojao je kompleks Pješačke vojarne “princa Rudolfa” od 13 zgrada. Vojarna je izgrađena 1888./1889. godine prema projektu Franza Grubera i Carla Wölcknera (Atelijer Gruber & Völckner) iz Beča. Veći dio je porušen 1978. godine a sačuvane su 4 zgrade u Ulici Republike Austrije 14-16-18-20. Te 4 zgrade danas koriste Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (kbr. 14 i 20), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (kbr. 16), Gradski zavod za prostorno uređenje (kbr. 18), a ostalo je javna zelena površina.	1180
1181	1182	1183	1184
1185	1186	1187	1188
1189	1190	1191	1192
1193	1194	1195	1196
1197	1198	1199	1200
1201	1202	1203	1204
1205	1206	1207	1208
1209	1210	1211	1212
1213	1214	1215	1216
1217	1218	1219	1220
1221	1222	1223	1224
1225	1226	1227	1228
1229	1230	1231	1232
1233	1234	1235	1236
1237 15. rujna 1916. godine održana je osnivačka skupština na kojoj je osnovana Prva Hrvatska tvornica ulja. S radom je započela u ljeto 1917. godine na adresi Palmotićeva 82 proizvodilo se ulje od buče i suncokreta. 1920. godine proizvodnja seli u Branimirovu. Od 5. travnja 1946. godine nosi naziv „Tvornica ulja Crvena Zvijezda“ Zagreb, od 31. prosinca 1946. godine nosi naziv „Tvornica ulja Zagreb“. 1956.godine započinje proizvodnja Margarina. 1959. godine počela proizvodnja Majoneze u tubi, a 1965. godine započela je proizvodnja majoneze u foliji. 1995. godine mijenja ime u ono koje i danas nosi, Zvijezda d.d.	1238	1239	1240
1241 Prvi auto taxi pojavio se na Trgu bana Josipa Jelačića 11. lipnja 1901.godine. Nakon Buickove automobilske premijere, fijakerist Tadija Bartolović naručio je iz tvornice Nesseldorf u Badenu kraj Beča automobil i doveo prvi auto taksi u Zagreb. Njegov automobil imao je motor od 6 KS, težine 950 kilograma te je koštao 4600 kruna. U pokusnoj vožnji osim članova povjerenstva prisustvovao je i gradski načelnik Adolf Mošinski. Na Trgu Bana Josipa Jelačića se nalazilo stajalište prvog auto-fijakera. Pošto je cijena bila ista kao i kod fijakera građani su u velikom broju počeli koristiti usluge novog prijevoznog sredstva. Udruženje auto taksi prijevoznika grada Zagreba osnovano je 1924. godine. Pozivni centar se otvara 1977. godine i počinje s radom sa 160 vozila uključenih u radio mrežu.	1242 Prvi električni tramvaj u Zagrebu, proizveden u tvornici Ganz & Co. iz Budimpešte. Pušten u promet 18. kolovoza 1910. godine.jpg	1243	1244
1245	1246	1247	1248
1249	1250	1251	1252
1253	1254	1255	1256
1257	1258	1259	1260
1261	1262	1263	1264
1265	1266	1267	1268
1269	1270	1271 Potok Medveščak izvire povrh Kraljičina zdenca.Potok Medveščak u svojoj prošlosti je tekao kroz Ksaversku dolinu, Medvedgradskom ulicom, zapadnom stranom Tkalčićeve (nekad zvane Potok) i ulicom Pod zidom. Nastavljao je iza cijelog niza kuća sa sjeverne strane Jelačićeva trga, zatim je tekao prema istoku prelazeći Bakačevu ulicu, između kuća u Vlaškoj pa sve do Jurišićeve. Dalje je tekao sjevernom stranom Jurišićeve, između Palmotićeve i Draškovićeve, da bi zatim skretao prema jugoistoku, kroz Sajmište i Ulicu Franje Račkoga preko Krešimirova trga i Držićeve do Radničke ceste, nastavljajući ravnicom između polja i vrtova do ulijevanja u Savu na Žitnjaku. Sva spomenuta mjesta i ulice u to su se vrijeme drugačije nazivala, ovo su, naravno, novija imena.	1272 Potok Medveščak izvire povrh Kraljičina zdenca.Potok Medveščak u svojoj prošlosti je tekao kroz Ksaversku dolinu, Medvedgradskom ulicom, zapadnom stranom Tkalčićeve (nekad zvane Potok) i ulicom Pod zidom. Nastavljao je iza cijelog niza kuća sa sjeverne strane Jelačićeva trga, zatim je tekao prema istoku prelazeći Bakačevu ulicu, između kuća u Vlaškoj pa sve do Jurišićeve. Dalje je tekao sjevernom stranom Jurišićeve, između Palmotićeve i Draškovićeve, da bi zatim skretao prema jugoistoku, kroz Sajmište i Ulicu Franje Račkoga preko Krešimirova trga i Držićeve do Radničke ceste, nastavljajući ravnicom između polja i vrtova do ulijevanja u Savu na Žitnjaku. Sva spomenuta mjesta i ulice u to su se vrijeme drugačije nazivala, ovo su, naravno, novija imena.
1273	1274 Ukupna dužina novog projektiranog korita Save između Jankomira i Mičevca iznosila je 50,9 km, a stari tok Save imao je 66,9 km, što je bilo skraćenje za 24%. Radovi su mogli početi poslije vodo-pravne rasprave, koja je obavljena 28. kolovoza iste godine. Za izvršenje radova sakupljan je doprinos od interesenata, a radove su financirali i državne ceste, državne željeznice, Južna željeznica te grad Zagreb. Nakon provedene javne rasprave prema izrađenom projektu u jesen 1899. godine počeli su i prvi radovi na izvedbi regulacije na području grada. Kada su žitelji preostalih naselja uz Savu vidjeli pozitivne učinke i brzo napredovanje radova, na osnovi njihovih zahtjeva radovi su prošireni i na dionice od Mičevca do Rugvice, od Podsuseda do Jankomira te od Podsuseda do granice s Kranjskom i Štajerskom (danas Slovenijom) na Sutli.	1275 Ovim proširenjem cjelokupna regulacija Save bila je podijeljena na četiri dionice i izrada projekata za njih počela je 1905. godine, a izvedba radova na novim dionicama počela je između 1906. i 1908. godine. Cijena jednog kilometra izvedene regulacije bila je oko 160.000 kruna, a ukupna cijena izvedbe regulacije Save od Slovenije do Rugvice iznosila je oko 9,700.000 kruna. Radi lakšeg praćenja izvedbe i nadzora radova cijeli je potez Save podijeljen na 36 radilišta odsjeka. Za lakše obavljanje nadzora i vođenje izvedbe radova 1902. godine sagrađena je zgrada za ured građevne uprave na lijevoj obali Save, odmah ispod željezničkog mosta na kraju Veslačke ulice. tu su se, osim tehničkog osoblja i uprave gradilišta, nalazile i radionice, skladišta materijala te stan za nadzornika radova. U toj zgradi u Veslačkoj br. 25 poslije 1945. godine jedno je vrijeme bila uprava poduzeća Hidroprojekt, nakon toga Hidrotehnički odjeljak Zagreb, a zatim uprava Direkcije za Savu. Sagrađene su i zgrade za uprave radilišta u Medsavama i u Mičevcu, u Podsusedu je za upravu radilišta korištena zgrada bivše mitnice. Već nakon nekoliko godina 1905. godine vidjeli su se i rezultati rada jer su se vodo- staji Save postupno snižavali, što je bio i jedan od ciljeva projekta. No, bilo je i neuspjeha, pretežno na mjestima starih korita ili tamo gdje su se radovi for širili, a nisu bile obavljene neophodne predradnje. Unatoč svim teškoćama, iz godine u godinu pojedine dionice puštane su na korištenje, glavno korito Save proširivalo se i formiralo postupno do projektom predviđenih dimenzija.	1276 Tvornica motora Zagreb (TMZ), proizvođač motora i motocikala iz Zagreba u razdoblju od 1947. do 1963. godine. Jedina je industrija ove vrste u Republici Hrvatskoj u razdoblju poslije II. Svjetskog rata. U tvornici su se proizvodili mopedi, skuteri, motorne pumpe, stabilni motori i mali poljoprivredni strojevi. Tvornica je političkom odlukom rasformirana 1963. godine kada se pogon, strojevi i preostali dijelovi prevoze u Mali Zvornik (Srbija) gdje se još kratko vrijeme (godinu dana) od preostalih dijelova koji su dovezeni iz Zagreba sklapaju stabilni motori „Savica“, a tvornica nosi ime „IMZ“. Nezainteresiranost vladajućih i nestručnost radnika dovela je do brze propasti tvornice „IMZ“, a primat proizvodnje mopeda u tadašnjoj Jugoslaviji preuzima „TOMOS“ (Tovarna motornih koles Sežana) sa sjedištem u Kopru (Slovenija).
1277	1278	1279	1280
1281	1282	1283	1284
1285	1286	1287	1288
1289 U rujnu 1958. godine održana je na Zagrebačkom velesajmu 2. izložba 'Porodica i domaćinstvo' za koju su arhitekti Aleksandar Dragomanović i Ninoslav Kovač napravili paviljon, koji je nakon izložbe postavljen na mjestu srušene sinagoge. Postavljanje je trajalo devedeset dana, a robna kuća je otvorena u travnju 1960. godine. Imala je i prve pokretne stepenice u Zagrebu. Izgorjela je u požaru na staru godinu 1980.	1290	1291	1292
1293 U samom središtu Rokova perivoja nalazi se Zdenac Elegija, koja je do 1941. godine bila pohranjena u Modernoj galeriji. U periodu od 1941. do 1994. godine, nalazila se u dvorištu gliptoteke HAZU, a 1994. godine je postavljena na današnju lokaciju u Rokov perivoj. Autor Zdenca Elegija je Robert Frangeš Mihanović, koji je ovo djelo dao na poklon gradu u zamjenu za ustupljeni dio gradilišta na Rokovom perivoju za izgradnju vile. Skulptura uz fontanu pokazuje golo žensko tijelo koje stoji nad reljefom koji prikazuje prizore iz 'Raja', 'Čistilišta' i 'Pakla' Dantea Alighierija.	1294 Krajem 1647. i početkom 1648. godine kuga je poharala zagrebačko podgrađe. Stanovnici Gradeca odlučili su na Peneznoj gorici sagraditi kapelu sv. Roka, zaštitnika od kuge. Povijesni izvori navode da je svatko morao sudjelovati u gradnji: i plemići i obrtnici, muškarci i žene. Tako je nastala crkva sv. Roka, a prostor oko nje pretvoren je u groblje. Rokovo groblje stoljećima je bilo posljednje počivalište stanovnika Gradeca i Ilice. Sprovodi su se odvijali mukotrpno, uz strmu Rokovu ulicu, po blatu i snijegu, uz konje koji bi posustajali i ljude koji su nosili ljesove na rukama. Ovdje su pokapani i katolici i, od 1811. godine, Židovi jer se upravo ovdje nalazilo se prvo uređeno zagrebačko židovsko groblje.	1295 Kad je groblje 1876. godine zatvoreno, prostor je postupno mijenjao svoju ulogu. Mjesto smrti počelo se pretvarati u mjesto šetnje, predaha i tišine. Nakon 1. Svjetskog rata, iza 1918., na Rokovu perivoju niknula je prava mala umjetnička četvrt u kojoj su živjeli i stvarali: Nasta Rojc-Šenoa, Joza Kljaković, Ljubo Babić, Frangeš-Mihanović i mnogi drugi. Rokov je perivoj danas zelena oaza iznad Britanca, mjesto je gdje mnogobrojni Zagrepčani vole provoditi svoje slobodno vrijeme.	1296 Rokov perivoj nalazi se u samom centru grada. Od Trga bana Jelačića dijeli ga tek jedna tramvajska stanica. Nalazi se iznad Ilice, sa zapadne strane mu je Britanac, a s istočne Dežmanov prolaz, dok ga sa sjeverne zatvara Nazorova ulica.
1297	1298	1299	1300
1301	1302	1303	1304
1305	1306	1307	1308
1309	1310	1311	1312
1313	1314	1315	1316
1317	1318	1319	1320
1321	1322	1323	1324
1325	1326	1327	1328
1329	1330	1331	1332
1333	1334	1335	1336
1337	1338	1339	1340
1341	1342	1343	1344
1345	1346	1347	1348
1349	1350	1351	1352
1353	1354	1355	1356
1357	1358	1359 Zagrebačka sinagoga bila je glavnim mjestom bogoslužja zagrebačke židovske zajednice u modernoj Hrvatskoj. Sinagoga je izgrađena 1867. u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji unutar Austro-Ugarske, a bila je u upotrebi do 1941. kada su je vlasti Nezavisne Države Hrvatske dale razgraditi. Sinagoga je izgrađena u pseudomaurskom stilu, dizajnirana prema hramu u gradskom kotaru Leopoldstadt u Beču i nalazila se u današnjoj Praškoj ulici. Bila je jedini namjenski židovski objekt za bogoslužje u povijesti grada Zagreba. Zgrada je bila jedna od poznatijih sinagoga u okolici.	1360
1361	1362	1363	1364
1365	1366	1367	1368
1369	1370	1371	1372
1373	1374	1375	1376
1377	1378	1379	1380 Janko Kamauf (Zagreb, 10. prosinca 1801. – Zagreb, 11. kolovoza 1874.) bio je prvi gradonačelnik grada Zagreba. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1816. godine. Godine 1817. upisao je Pravoslovnu akademiju u Zagrebu, a pet godina kasnije u Pešti je položio odvjetnički ispit. Od 1823. bio je odvjetnik zagrebačke biskupije. Godine 1831. izabran je za gradskoga zastupnika, a godinu kasnije za gradskoga senatora te za Zagreb ostaje vezan službom sve do 1857. Janko Kamauf bio je i među osnivačima Prve hrvatske štedionice 1846. Na poticaj bana Josipa Jelačića Bužimskog 7. rujna 1850. Carskim su patentom spojeni jedinstveni Zagreb kraljevska slobodna varoš na brdu Gradecu, Kaptol, Nova ves, Vlaška ulica, podgrađe i pripadajuća im sela. Tako je Zagreb počeo živjeti kao jedinstveni grad, a za prvoga je gradonačelnika izabran upravo Janko Kamauf, posljednji varoški sudac Gradeca. Zagreb je u to vrijeme imao 16.036 stanovnika.
1381	1382	1383	1384
1385	1386	1387	1388
1389	1390	1391	1392
1393	1394	1395	1396
1397	1398	1399	1400
1401	1402	1403	1404
1405	1406	1407	1408
1409	1410	1411	1412
1413	1414	1415	1416
1417	1418	1419	1420
1421	1422	1423	1424
1425	1426	1427 Nadbiskup Juraj Haulik kupio je cinčani odljev ove skulpture i postavio ga 1867. godine ispred ulaza u park Maksimir (tadašnji Jurjavec) na postolje od moslavačkog granita. No zbog loših uvijeta za cinčani odljev spomenik biva preseljen na Akademički trg 1884. godine.	1428
1429 Spomenik Sveti Juraj ubija zmaja premješten je iz Maksimira 1884. godine, kada ga je nadbiskup Juraj Haulik darovao tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU). Spomenik je tada postavljen na Akademički trg.	1430 Budući da je stari cinčani kip propadao, u Beču je 1908. godine izliven novi, brončani primjerak. Taj novi spomenik postavljen je na današnju lokaciju kod Hrvatskog narodnog kazališta (tada ispred Trgovačko-obrtničke komore) na prijedlog Ise Kršnjavoga.	1431	1432
1433	1434 Zbog oštećenja materijala (cink), Haulik daruje kip Akademiji. Postavljen je ispred palače Akademije na današnjem Strossmayerovom trgu, usred cvjetne rondele 1884. godine i tu ostaje do 1907. godine kad seli na današnju lokaciju.	1435	1436 Zbog oštećenja materijala (cink), Haulik daruje kip Akademiji. Postavljen je ispred palače Akademije na današnjem Strossmayerovom trgu, usred cvjetne rondele 1884. godine i tu ostaje do 1907. godine kad seli na današnju lokaciju.
1437	1438	1439	1440
1441	1442	1443	1444 Akademički trg je 1928. godine preimenovan u Trg Josipa Jurja Strossmayera
1445	1446	1447	1448 Brončani spomenik djelo je istaknutog hrvatskog kipara Ivana Rendića. Izrađen je 1895. godine na narudžbu Stjepana Miletića, tadašnjeg intendanta HNK, koji ga je darovao gradu Zagrebu.
1449	1450	1451 Smatra se najuspješnijim Rendićevim djelom zbog vještog prikaza Preradovićeve suzdržanosti i dostojanstva.	1452 Svečano je otkriven 1895. godine na tadašnjem Akademičkom trgu (današnji Strossmayerov trg). Na sadašnju lokaciju premješten je tek 1954. godine.
1453 Spomenik nije oduvijek bio na Cvjetnom trgu. Svečano je otkriven 1895. godine na tadašnjem Akademičkom trgu (današnji Strossmayerov trg). Na sadašnju lokaciju premješten je tek 1954. godine.	1454	1455 Spomenik sv. Jurja, rad je austrijskih kipara Windera i Kompatschera iz 1906. godine, a sastoji se od dva dijela: brončane statue sv. Jurja na konju koji stoji iznad poginulog zmaja isklesanog od dva komada kamena crvene rapske breče. Ovaj neuobičajen i rijedak prikaz sv. Jurja nakon bitke sa zmajem, svojom mirnoćom ostavlja duboki dojam. Do 1937. godine skulptura se nalazila u Mallnitzu, u Štajerskoj, kada ju kupuje dr. Želimir Mažuranić. Spomenik je bio postavljen u dvorištu vile u Jurjevskoj 5, na postamentu kojeg je izradio Ivo Kerdić. Darovnim ugovorom nakon smrti dr. Mažuranića skulptura postaje vlasništvo Grada. Godine 1994. spomenik je premješten na današnju lokaciju ispred Kamenitih vrata, na Trg Braće hrvatskog zmaja.	1456
1457	1458	1459	1460
1461	1462	1463	1464
1465	1466	1467	1468
1469	1470	1471	1472
1473	1474 20.10.2022., Zagreb - Fotografija iz zraka stadiona Maksimir. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL	1475	1476
1477	1478	1479	1480
1481	1482	1483	1484
1485	1486 Gradska uprava Zagreba pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare, pa je 1862. godine sklopljen ugovor između grada Zagreba i bavarskog poduzetnika Ludwiga Augusta Riedingera o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. 'Stara' plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. Stara je plinara zatvorena 22. travnja 1911. godine. 'Nova' je plinara na Radničkoj cesti puštena u rad 10. travnja 1911. godine.	1487	1488
1489	1490	1491	1492
1493	1494	1495	1496
1497	1498 Ban Ignjat Gyulay i njegova supruga Julija došli su na ideju da se prostor uz južne gradske zidine preuredi u šetalištu. Radovi na uređenju šetališta započeli su 1812. godine i završila su već iduće godine. Današnji je izgled poprimio 1912. godine.	1499	1500
1501	1502	1503	1504
1505 Ban Ignjat Gyulay i njegova supruga Julija došli su na ideju da se prostor uz južne gradske zidine preuredi u šetalištu. Radovi na uređenju šetališta započeli su 1812. godine i završila su već iduće godine. Današnji je izgled poprimio 1912. godine.	1506	1507	1508
1509	1510	1511	1512
1513	1514	1515	1516
1517	1518	1519	1520
1521	1522	1523	1524
1525	1526	1527	1528
1529	1530	1531	1532
1533	1534	1535	1536
1537	1538	1539	1540
1541	1542	1543	1544
1545	1546	1547	1548
1549	1550	1551	1552
1553	1554	1555	1556
1557	1558	1559	1560
1561	1562	1563	1564
1565	1566	1567	1568
1569	1570	1571	1572
1573	1574	1575	1576
1577	1578	1579	1580
1581	1582	1583	1584
1585	1586	1587	1588
1589	1590	1591	1592
1593	1594	1595	1596
1597	1598	1599	1600
1601	1602	1603	1604
1605	1606	1607	1608
1609	1610	1611	1612
1613	1614	1615	1616
1617	1618	1619	1620
1621	1622	1623	1624 Ulaz u autobus samo na prva vrata!
1625	1626	1627	1628
1629	1630	1631	1632
1633	1634	1635	1636
1637	1638	1639	1640
1641	1642	1643	1644
1645	1646	1647	1648
1649	1650	1651	1652
1653	1654	1655	1656
1657	1658 Trgovačko-stambena trokatnica na uglu Ilica 2 /Trg bana Jelačića 1 nastala je nadogradnjom kasnobarokne jednokatnice za investitora trgovca Kristofora Stankovića. Drugi kat nadograđen je 1837., a treći 1880. prema projektu Hermanna Bolléa, kada su pročelja preoblikovana u neorenesansnom stilu. Prizemlje je pregrađeno 1931./1934. kada je uklonjen portal i baldahinski svodovi u prizemlju, te rastvoreni veliki izlozi pregrađeni u nekoliko navrata nakon II. svjetskog rata. Kuća Stanković prva je trokatnica na Trgu bana Jelačića. Izvor: Galerija nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba	1659	1660 Kuću Demeter na Trgu bana Jelačića 2 podigao je oko 1829. godine Bartol Felbinger, prostorno i stilski u oblicima klasicizma bidermajera. Pročelje je preoblikovano 1890-ih. Na tome mjestu nalazio se na početku XIX. st. tridesetnički ured i staja trgovca Nauma Demetra, oca Dimitrija Demetra, hrvatskog književnika, kritičara, prevoditelja i kazališnog djelatnika.
1661	1662 Zgrada Assicurazioni Generali na Trgu bana Jelačića 3 /Tkalčićeva 1 sagrađena je 1938./1939. prema projektu Marcella Piacentinija. Nabusita, masivna i akontekstualna gradnja talijanskog fascio-racionalizma, trajno osporavana zbog svog formata i grubog zaklanjanja vidika na gornjogradsku akropolu, no ujedno izvrsne prostorne organizacije, posebice korisničke distribucije u parternoj zoni, s elegantnim detaljiranjem u skupocjenom materijalu. U prvom katu dviju glavnih fronti zgrade poslovne prostorije Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva arhitekata Zagreba.	1663	1664
1665	1666	1667 Zgrada Assicurazioni Generali na Trgu bana Jelačića 3 /Tkalčićeva 1 sagrađena je 1938./1939. prema projektu Marcella Piacentinija. Nabusita, masivna i akontekstualna gradnja talijanskog fascio-racionalizma, trajno osporavana zbog svog formata i grubog zaklanjanja vidika na gornjogradsku akropolu, no ujedno izvrsne prostorne organizacije, posebice korisničke distribucije u parternoj zoni, s elegantnim detaljiranjem u skupocjenom materijalu. U prvom katu dviju glavnih fronti zgrade poslovne prostorije Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva arhitekata Zagreba.	1668 Visoki zaobljeni ugao s velikom zastakljenom plohom dodatno je istaknut balkonskim rešetkama od kovanog željeza i reljefnim figuralnim frizom izvedenim u poznatoj zagrebačkoj tvornici keramike Josipa Kalline po predlošku Ivana Meštrovića. Baranyaijevu plodnu suradnju s umjetnicima, koja se u najrazličitijim iskazima očituje tijekom cijeloga mu opusa, ovdje sjajno ilustrira stan i atelijer u kojem se neposredno po povratku iz Beča u Zagreb nastanio Tomislav Krizman, slikar i grafičar koji je u ovoj sredini značajan i kao pokretač umjetničkih zbivanja i začetnik modernog dizajna, a ta je »bohemska mansarda« gotovo puna tri desetljeća funkcionirala kao njihov “genius loci”.
1669 Reprezentativna trokatna stambeno-poslovna palača Popović na uglu Jelačićev trg 4 /Splavnice /Pod zidom sagrađena je 1906./1907. prema projektu Aladara Baranyaija. Građena za zagrebačkog trgovca i kućevlasnika Fedora Popovića prva je velika narudžba atelijera Benedik i Baranyai i ujedno prvo u nizu Baranyaijevih uspjelih projektantskih rješenja donjogradskih blokova uglovnicama, kojima je zajedničko neutraliziranje masivnosti zaobljenim formama. Secesijsko pročelje je velik dio prvobitnog izgleda izgubilo purifikacijom iz 1915. god., kada su uklonjene kamene oplate i dio dekoracije, a prigradnjama 1932. god. odnosno pregradnjom 1940. god. znatno je preoblikovan i unutrašnji prostor. Reprezentativna trokatna stambeno-poslovna palača Popović na uglu Jelačićev trg 4 /Splavnice /Pod zidom sagrađena je 1906./1907. prema projektu Aladara Baranyaija. Građena za zagrebačkog trgovca i kućevlasnika Fedora Popovića prva je velika narudžba atelijera Benedik i Baranyai i ujedno prvo u nizu Baranyaijevih uspjelih projektantskih rješenja donjogradskih blokova uglovnicama, kojima je zajedničko neutraliziranje masivnosti zaobljenim formama. Secesijsko pročelje je velik dio prvobitnog izgleda izgubilo purifikacijom iz 1915. god., kada su uklonjene kamene oplate i dio dekoracije, a prigradnjama 1932. god. odnosno pregradnjom 1940. god. znatno je preoblikovan i unutrašnji prostor.	1670 Kuća Rado na Trgu bana Jelačića 5 sagrađena je 1904./1905. prema projektu Vjekoslava Bastla (arhitektonski biro Hönigsberg & Deutsch). To je trgovačko-stambena zgrada protegnuta od glavnoga gradskog trga do ulice u zaleđu (Pod zidom), sa stanom i ordinacijom slavnoga zagrebačkog stomatologa dr. Eugena Rada u pianu nobile. Pojedine stambene jedinice s vremenom su pretvorene u poslovne prostore. Nosiva struktura zgrade je masivna s ojačanjima od kamenih blokova. Bogato raščlanjeno glavno pročelje, s atraktivnim ostakljenim verandama, te alegorijskim i animalnim ukrasnim skulpturama nad vijencem. U velikoj mjeri očuvan izvorni izgled ulaznog vestibula i stubišnog prostora. Suvremena kritika zgradu je ocijenila snažnim primjerom “visokog držanja stijega modernizma”.	1671 Kuća Gavella na Trgu bana Jelačića 6 sagrađena je 1889. godine prema projektu arhitekta Kune Waidmanna. Originalno pročelje dvokatnice s polukatom i mansardnim sobama imalo je u srednjoj osi otvor veže uokviren baroknim dovratnikom. Srednja os je bila zaključena zabatom nad balustradom vijenca s grbom i inicijalima imena vlasnika. U prvom katu je ostao sačuvan balkon s polukružnom ogradom. Erkeri na bočnim rizalitima bili su zaobljeni i barokno ukrašeni, te zaključeni visokim volutasto lomljenim zabatima s jarbolima. Prozori prvog kata bili su bogato ukrašeni u zonama natprozornika medaljonima sa svitkovljem i putima. Profilirani doprozornici bili su zaključeni polukružnim lukovima. Za razliku od prvog kata, prozori su drugog kata bili pravokutni, a ispod ispod prozorskih klupica vegetabilni ukrasni motivi ispunjavali su parapetne zone. Kasetni friz završnog vijenca bio je ispunjen školjkama, a ispod vijenca tekao je niz gustih zubaca. Nadogradnja trećeg kata i purifikacija pročelja izvedene su 1933. prema projektu arhitekta Aleksandra Freudenreicha. Veći dio izvornog izgleda vraćen je 1987. prilikom restauracije pročelja kuće.	1672
1673 Stambeno-trgovačka najamna zgrada, Trg bana Josipa Jelačića 7 /Pod zidom 8, građena je 1904./1905. godine za trgovca Roberta Kolmara prema projektu atelijera Hönigsberg i Deutsch. Tek što je sagrađena kuću su kupili industrijalac Žiga Stern, vlasnik kožare i veletrgovac drvom Filip Deutsch. Vlasnički stan zauzima cijeli prvi kat zgrade s glavnim prostorima prema Trgu i servisnim dijelom sa zasebnim ulazom s ulice Pod zidom. Prostorije vlasničkog stana od sredine 20. stoljeća koristi Društvo hrvatskih književnika. Pročelje je oblikovano u duhu slobodnog stila kasnog historicizma, a interijer zgrade očuvan je unatoč kasnijim zahvatima. Zgrada je vrijedan primjer stambene palače u opusu atelijera Hönigsberg i Deutsch i odlikuje se kvalitetno izvedenim obrtničkim detaljima i korištenjem suvremenih konstruktivnih rješenja.	1674	1675 Kuća Baumgärtner-Wasserthal na Trgu bana Jelačića 8 /Bakačeva sagrađena je 1881./1882. za veletrgovca Leopolda Baumgärtnera i njegovog partnera Salomona Wasserthala, prema projektu Janka Jambrišaka. Jambrišak je nacrte izradio na temelju idejnog projekta Ruperta Melkusa (upravitelj Gradskoga građevnog ureda) iz 1875. godine. Melkusov projekt je planirao veliku komercijalnu zgradu u stilu francuske neorenesanse uzduž cijele sjeverne strane trga, no tomu se usprotivio Izidor Kršnjavi pa je na kraju umjesto jedne sagrađeno više kuća. Zgrada je dugi niz godina bila u vlasništvu Varteksa, a 2014. kupio ju je njemački lanac drogerija Müller.	1676
1677	1678 Palača Gradske štedionice, danas Zagrebačka banka na Trgu bana Jelačića 10-10A sagrađena je između 1923. i 1931. godine. Zrelo je ostvarenje poslovnice arhitekta Ignjata Fischera i značajan javni prostor međuratnog razdoblja u Zagrebu. Pored bankovnog prostora s obilježjima neoklasicizma i art decòa, značajni su interijeri Gradske kavane i Gradskog podruma kao omiljena okupljališta građana Zagreba. Kavana je uređena modernističkim i reduciranim arhitektonskim elementima s detaljima art decòa, a prostor restorana arhitekt Fischer uredio je nadahnut motivima narodne baštine.	1679	1680 Stambeno-poslovna peterokatnica Stern na uglu Trg bana Jelačića 11 /Jurišićeva 1-1A nastala je 1928. godine nadogradnjom četverokatnice (tada kuća Feller) sagrađene 1904./1905. prema projektu Vjekoslava Bastla (Hönigsberg & Deutsch). Prvotna pročelja s bogatom secesijskom ornamentikom preoblikovana su i modernizirana 1927./1928. prema skici berlinskog arhitekta Petera Behrensa. Kuća Feller-Stern prvo je djelo internacionalnog stila u Zagrebu i kao autorsko djelo istaknutog pionira moderne 20. stoljeća zauzima značajno mjesto u topografiji međuratne europske arhitekture.
1681	1682 Kuća Živković na Trgu bana Jelačića 12 današnji izgled dobila je 1876. godine. Ivan Plochberger st. projektirao je i izveo nadogradnju i novu fasadu na staroj jednokatnici baruna Jovana Živkovića. Dva pobočna rizalita oivičena kvadrima, zabati nad prozorima prvoga kata, i blagi lukovi nad onima drugoga kata tipični su neorenesansni atributi, koji rese ovu skladnu trokatnicu. Od vremena gradnje do danas izmijenjeno je na toj gradnji jedino prizemlje.	1683	1684 Zgrada Jugoslavenske banke d.d. (Hrvatske zemaljske banke), danas zgrada Croatia osiguranja na uglu Trg bana Jelačića 13 /Praška 1 nastala je spajanjem dvokatne kuće Prister na uglu Jelačićeva trga i Praške ulice (sagradio Janko Jambrišak 1881.) sa susjednom jednokatnom kućom u Praškoj ulici. Nadogradnja kuće u Praškoj i pregradnja obiju kuća izvedena je između 1920. i 1926. prema projektu Ignjata Fischera s kojim je na oblikovanju pročelja surađivao ruski arhitekt Petar Pavlović Fetisov. Fetisov se od 1920. godine nalazio u emigraciji u Zagrebu, gdje je na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole radio kao predavač. Pročelja zgrade oblikovana su u neoklasicističkom stilu. Ističu se dvokatni dorski polustupovi, a u krovnoj zoni alegorijske skulpture kipara Rudolfa Valdeca.
1685	1686 Palača Prve hrvatske štedionice, kasnije “Singerova palača” na uglu Trg bana Jelačića 14 /Praška 2 sagrađena je 1870. prema projektu arhitektonskog biroa Grahor i Klein. Manirističko preobilje nakita, pa neki detalji (otvori u prizemlju, armatura krila balkonskih vratiju na rizalitima) još pripadaju Kleinovoj romantičnoj fazi. Motiv sažimanja katova proveden je polustupovima, pilastrima i hermama kroz sva tri kata, osobito naglašeno na rizalitu. Edo Šen izveo je za američku tvrtku Singer šivaći strojevi 1926./1927. potrebne adaptacije u unutrašnjosti, a s pročelja je uklonio sav figuralni ukras, ali je sačuvao glavnu misao povezivanja katova pilastrima kao osnovnim elementom.	1687	1688 Ugrađena trokrilna dvokatnica na Trgu bana Jelačića 15, tlocrtnog "U" oblika, vlastita kuća graditelja Bartola Felbingera, sagrađena je 1826./1829. Prizemlje rastvoreno s pravokutnim dućanskim otvorima i slijepom arkadurom rekonstruirano je iza 1960. Dvorišni objekti prigrađeni u 19. i 20. st. odudaraju od karakteristika i kvalitete glavne Felbingerove zgrade. Vlastita kuća Bartola Felbingera značajna je u graditeljevu opusu i graditeljstvu Zagreba prve polovine 19. st. u cjelini.
1689 Hotel Milinov, danas Hotel Dubrovnik, na uglu Gajeva 1 /Trg bana Jelačića 16 sagrađen je 1928./1929. prema projektu Dionisa Sunka (Sunko & Jungmann). Hotel Milinov je dobio naziv po prvom vlasniku - trgovcu Svetozaru Milinovu, a od 1940. vlasnik je postala Dubrovačka plovidba koja mu je dala današnji naziv. Zgrada hotela u donjem dijelu dizajnirana je u stilu art décoa, dok je gornji dio u duhu ekspresionizma. Na pročelju središnjeg dijela zgrade, prema Trgu, iznad prozora trećeg kata, postavljen je brončani kip Merkura (u rimskoj mitologiji bog trgovine i putovanja), koji je premješten sa srušene kuće trgovca Pavla Hatza, koju je na tome mjestu sagradio Bartol Felbinger. U toj kući nalazila se je poznata Velika kavana.	1690	1691	1692
1693	1694	1695	1696
1697	1698	1699	1700
1701	1702	1703	1704
1705	1706	1707	1708
1709 Odvjetnik dr. Ljudevit Schwarz bio je prvi Židov zastupnik u Hrvatskom saboru. Kao osnivač i dugogodišnji predsjednik dioničkog društva Zagrebački tramvaj gradi belgijskim kapitalom (dionice belgijskog Društva iz Antwerpena) konjski i električni tramvaj u Zagrebu. Radovi su povjereni židovskoj građevinskoj tvrtki Gfrörer i Muskovics iz Budimpešte. Zagreb se dr. Ljudevitu Schwarzu odužio imenom ulice u gradskoj četvrti Maksimir.	1710	1711 Rujan je, prodaje se grožđe na Trgu, tramvaj broj 11 vozi kroz Bakačevu i Novu Ves prema Mirogoju.	1712 Hotel Milinov je izgrađen 1929. godine na mjestu gdje je do tada stajala kuća trgovca Pavla Hatza u kojoj se nalazila Velika kavana.
1713	1714	1715	1716
1717	1718	1719	1720
1721 Srušena Palača Pongratz 1937. godine. Piacentini će na prostoru srušene palače Pongratz izgraditi novu višekatnicu Osiguravajućeg društva (Assicurazioni Generali) iz Trsta.	1722	1723	1724
1725	1726	1727	1728
1729	1730	1731	1732
1733	1734	1735	1736 Gradska kavana izgrađena je 1931. godine. Fellerova četverokatnica 1928. godine nadogradnjom i preoblikovanjem pročelja postala stambeno-poslovna peterokatnica Stern.
1737	1738	1739	1740
1741	1742	1743	1744
1745	1746 1866. – probijena ulica Marije Valerije (kćer cara Franje Josipa I.) kojom su povezani Jelačićev i Zrinski trg.	1747 1866. – probijena ulica Marije Valerije (kćer cara Franje Josipa I.) kojom su povezani Jelačićev i Zrinski trg.	1748
1749	1750	1751	1752
1753	1754	1755	1756
1757	1758	1759	1760
1761	1762	1763	1764
1765	1766	1767	1768
1769	1770	1771	1772
1773	1774	1775	1776
1777	1778	1779	1780
1781	1782	1783	1784
1785	1786	1787	1788
1789	1790	1791	1792
1793	1794	1795	1796
1797	1798	1799	1800
1801	1802	1803	1804
1805	1806	1807	1808
1809	1810	1811	1812
1813	1814	1815	1816
1817	1818	1819 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927.godine. bio je to Trg N, od 1927.godine do 1941.godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943.godine Trg Kulina bana, od 1945.godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990.godine do 2000.godine Trg hrvatskih velikana, a 2000.godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	1820 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. godine. bio je to Trg N, od 1927. godine do 1941. godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. godine Trg Kulina bana, od 1945. godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990. godine do 2000. godine Trg hrvatskih velikana, a 2000. godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.
1821 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. godine. bio je to Trg N, od 1927. godine do 1941. godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. godine Trg Kulina bana, od 1945. godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990. godine do 2000. godine Trg hrvatskih velikana, a 2000. godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	1822	1823 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. godine. bio je to Trg N, od 1927. godine do 1941. godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. godine Trg Kulina bana, od 1945. godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990. godine do 2000. godine Trg hrvatskih velikana, a 2000. godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	1824 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927.godine. bio je to Trg N, od 1927.godine do 1941.godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943.godine Trg Kulina bana, od 1945.godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990.godine do 2000.godine Trg hrvatskih velikana, a 2000.godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.
1825	1826	1827	1828
1829	1830	1831	1832
1833	1834	1835	1836
1837 Društvo za podizanje spomenika kralja Tomislava 1925. godine je kiparu Frangeš-Mihanoviću povjerilo izradu spomenika kralju Tomislavu. Kipar je 1930. godine izradio sadreni model, 1933.-1934.godine spomenik je izliven u bronci, a postolje je napravljeno 1940. godine. Tek 1947. godine spomenik je postavljen, ali reljefi na postolju i grb su dodani tek 1991. godine.	1838	1839	1840
1841	1842	1843	1844
1845	1846 1925. godine je utemeljeno Društvo za podizanje spomenika kralja Tomislava, koje je kiparu Frangeš-Mihanoviću povjerilo izradu istog. Kipar je 1930. godine izradio sadreni model, 1933.-1934.godine spomenik je izliven u bronci, a postolje je napravljeno 1940. godine. Tek 1947. godine spomenik je postavljen, ali reljefi na postolju i grb su dodani tek 1991. godine.	1847	1848
1849	1850	1851	1852
1853 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927.godine. bio je to Trg N, od 1927.godine do 1941.godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943.godine Trg Kulina bana, od 1945.godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990.godine do 2000.godine Trg hrvatskih velikana, a 2000.godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	1854	1855	1856
1857	1858	1859	1860
1861	1862	1863	1864
1865	1866	1867	1868
1869	1870	1871	1872
1873	1874	1875	1876
1877	1878	1879	1880
1881	1882	1883	1884
1885	1886	1887	1888
1889	1890	1891	1892
1893	1894	1895	1896
1897	1898	1899 Gradnja je počela 1957. godine i trajala je godinu dana. Glavni arhitekti projekta bili su Slobodan Jovičić, Josip Hitil i Ivan Žuljević, dok su glavni investitori bile tvrtke Končar i Ferimport. Ilički neboder bio je prva zgrada u tadašnjoj Jugoslaviji koja je imala aluminijsku fasadu. Proizvođač aluminijskih ploča bila je tvrtka Utva Pančevo iz Srbije.	1900 Neboder s armiranobetonskom konstrukcijom, ovješenom staklenom fasadom s aluminijskim elementima dimenzija 1,50 x 3,35 m i visinom od 64 m prvi je poslovni neboder u Hrvatskoj. Prema projektu Slobodana Jovičića 1971. godine je kroz prizemlje nebodera i okolnih zgrada “Zakladnog bloka” izveden pješački prolaz koji povezuje Ilicu s Bogovićevom, Gajevom i Petrićevom ulicom.
1901	1902	1903	1904
1905	1906	1907	1908
1909	1910	1911	1912
1913	1914	1915	1916
1917	1918	1919	1920
1921	1922	1923	1924
1925	1926	1927	1928
1929	1930	1931	1932
1933	1934	1935	1936
1937	1938	1939	1940
1941	1942	1943	1944
1945 Sedamdesetih godina 19. stoljeća Zagreb prvi put posjećuju bečki trgovci gospoda Carl Kastner i Herman Öhler, tražeći način da svoje ime i trgovačko poslovanje iz Beča prenesu i u Zagreb. Odsjedaju u reprezentativnom hotelu "K' caru austrijanskom" na početku Ilice. U Ilici broj 50 prvi su put istaknuli svoje ime: prva trgovina "Kastner i Öhler" otvorena je 1879. godine. Godine 1880. ta trgovačka tvrtka dijeli tragičnu sudbinu cijeloga Zagreba, razoran potres, pri čemu nesebično pomažu stradalima. Godine 1881. "Kastner i Öhler" odsjedaju u Mesničkoj ulici broj 1, a godinu dana kasnije u Ilici 16, približavajući se tako svojoj dugo priželjkivanoj i konačnoj adresi Ilica 4. Najprije će bečki trgovci poslovati samo u unajmljenom prizemnom prostoru da bi se 1889. godine prvi put pojavili kao vlasnici te zgrade na početku Ilice.	1946	1947	1948 Jedne proljetne večeri 1925. godine, Trnje se okupilo na obali Save, tamo gdje 'bu pristal' veliki brod, koji je plovio čak iz susjedne Slovenije u njihov grad. Oko 18 sati veliki crni brod približavao se »zemljanoj rivi«. Limena glazba je intonirala zaboravljeni austrougarski marš. Marko Goljak, otac četvoro djece, po zanimanju trgovac, došao je na ideju da postane prvi trnjanski kapetan. Nabavio je u Sloveniji staru drvenu skelu za prijevoz šljunka, unajmio limenu glazbu, obukao nekoliko djevojaka u narodnu nošnju i od Slovenije do Zagreba zaplovio Savom. Dočekalo ga je čitavo Trnje i priredili mu pravu zagorsku veselicu. Jednog dana skela Marka Goljaka raspala i potonula. »Trnjanska zajednica« nabavila je novu skelu. Potom je trgovac Đuro Fureš nabavio i treći »brod«.
1949 Poslije rata, komunalno poduzeće općine Trnje nabavilo je novu »trnjansku skelu« s vrsnim kapetanom Lujom. Imala je mali salon s jednim stolom i dvije klimave stolice, poduže kormilo, jednog brodara a pristajala je uz pravu betonsku rivu. Prevozila je putnike, izletnike, kupače, kantare s mlijekom, kola i konje, brašno i šoder. Bilo je na njoj mjesta za 200 putnika ili četiri kola s konjima. Nažalost nije mogla ploviti ako je vjetar bio jak. Jednog jutra je nestala. Našli su je u blizini Siska. Bilo je i stradalih: dva čovjeka i četiri konja. Jednom prilikom je potonula s teretom brašna i šljunka, pa je vlasnik brašna tražio odštetu putem suda.	1950	1951	1952 1801. Trnje ima 112 stanovnika u 8 kuća (gotovo 15 po kući!) – Trnje čini grupa kuća oko današnjih ulica Prudi, Školska cesta i Kruge (na adresi Kruge 73, južno od Slavonske avenije, bio je nekad majur obitelji Kulmer) oko 1850. Petrinjska cesta je veza grada s Trnjem, Doljanska cesta veže Kruge s Petrinjskom cestom koja ide dalje do splavi. Na jug ide i Barutanski put, kasnije preimenovan u Cvjetnu cestu 1831.-1852. Radionica vojničkih kapa (nekad Petrinjska 58, poslije Koturaška 1, kasnije uklopljeno u Paromlin) 1862. Dolazi željeznica, linija Zidani Most-Zagreb-Sisak, Glavni kolodvor i željeznica prema istoku još ne postoji, ali rade se planovi 1862. Izgradnja Paromlina 1865. Otvara se Huttererovo kupalište na Savici 1870. Gradi se pruga za Budimpeštu 1877. Sagrađena ženska kaznionica na Savskoj (na teritoriju Trešnjevke, ali uz samu granicu s Trnjem) 1890. Izgrađen spoj kolodvora na željeznicu prema jugu (uz Koturašku cestu) 1889. Hutererovo kupalište preseljeno do Savskog mosta (veza na tramvaj) 1889. Nova regulatorna osnova, na Trnju ispod kolodvora planirana riječna luka 1892. Gradi se Glavni kolodvor 1893. Grade se željezničke radionice (kasnije pogoni tvrtke “Gredelj”) 1894. Regulacija potoka Medveščaka 1895. Sagrađena tvornica papira u Radničkoj.
1953	1954	1955	1956 Tunel Grič projektiran je 1943. godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada su počela saveznička bombardiranja, a dovršen je 1945. godine. Nakon II. svjetskog rata godinama su tunelu pokušavali dati neku funkciju: od garaže do atomskog skloništa, ali ništa od toga nije prošlo. Tek je 2009. odlučeno da će od njega napraviti Muzej dodira prema ideji Nede Cilinger, iako ideja još nije zaživjela.
1957 Tunel Grič u Zagrebu je tunel ispod Gradeca (Griča) koji povezuje Mesničku i Radićevu ulicu, a okomito izlazi na tri mjesta u Ilici i jednom u Tomićevoj ulici prema jugu. Tunel je dugačak 350 metara, svojim većim dijelom širok je 3,2 metra dok je u središnjem dijelu širok 5,5 metara. Otvoren je za javnost u srpnju 2016. godine, iako je ranije bio otvoren kao sklonište za građane i mjesto kulturnih događanja tijekom Domovinskog rata.	1958 Osim tunela Grič, postoji i tunel koji povezuje Tkalčićevu ulicu i Tuškanac kod Dubravkina puta, a u početku Domovinskog rata u njemu se nalazio Glavni stožer OS RH.	1959	1960
1961	1962	1963	1964
1965	1966	1967	1968
1969	1970	1971	1972
1973	1974	1975	1976
1977	1978	1979 TŽV Janko Gredelj, poduzeće za projektiranje, proizvodnju, obnovu i održavanje željezničkih vozila, opreme i strojeva sa sjedištem u Zagrebu osnovano je 1894. kao izdvojeni pogon Glavne željezničke radionice u Budimpešti pod nazivom Strojarnica/Radionica Kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Radionički kompleks bio je smješten u Trnju, a sastojao se od pogonâ za održavanje lokomotiva i vagona, tokarske radionice, kovačnice, ličionice, zgrade uprave, radničkoga restorana i spremištâ. U radionici je isprva bilo oko 200 zaposlenih, većinom domaćih nekvalificiranih radnika, dok je stručno osoblje dolazilo iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije.	1980 Tijekom II. svjetskog rata radionica je djelovala u sklopu Hrvatskih državnih željeznica NDH, a u razdoblju 1943−45. poslovanje je svedeno na 30–40% predratnih kapaciteta. Nakon rata, u kojem sama radionica nije bila izložena ratnim oštećenjima, oštećene su gotovo sve lokomotive, pa je radionica preuzela obnovu željezničkoga voznog parka. Godine 1947. preimenovana je u Željezničku radionicu Zagreb. Dodijeljeni su joj remont i održavanje električnih lokomotiva i motornih vlakova preuzetih od Italije, a od 1955. i remont dizelskih lokomotiva. U razdoblju 1947−57. poduzeće je u više stotina četveroosovinskih i dvoosovinskih putničkih vagona te vagona za spavanje zamijenilo drvene oplate metalnima te moderniziralo njihovu unutrašnjost. Sredinom 1950-ih, nakon što je 1952. izdvojeno iz Glavne direkcije Jugoslavenskih željeznica, poduzeće (tada pod nazivom Ivan Krajačić) počelo je proizvoditi vagone za poštanski promet, a poslovanje je preusmjereno i na projektiranje i proizvodnju novih vozila – vagona i strojeva (brusilica, prikolica, okretnih postolja, dizalica). Od 1954. do 1959. poduzeće je poslovalo pod imenom Radionice željezničkih vozila Zagreb, a 1959. promijenilo je naziv u Tvornica za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb u čast revolucionara, narodnoga heroja, koji je u njoj radio kao metalostrugar. Od 1962. poduzeće nosi naziv Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb.
1981	1982	1983	1984 Radionica Zagreb – Jugoslovenske državne željeznice, 1933. Radionica Zagreb – Jugoslovenske državne željeznice, 1933.
1985	1986	1987	1988
1989	1990	1991	1992
1993	1994	1995	1996
1997	1998	1999	2000
2001	2002	2003	2004
2005	2006 Ulica Marije Valerije (nazvana imenom najmlađe kćeri cara Franje Josipa i carice Elizabete (Sisi), Marije Valerije Matilde Amalije (1868. – 1924.)) probijena je 1866. godine i tako povezala Jelačićev i Zrinski trg.	2007	2008
2009	2010	2011	2012
2013	2014	2015	2016
2017	2018	2019	2020
2021	2022	2023	2024
2025	2026	2027	2028
2029	2030	2031	2032
2033	2034	2035	2036
2037	2038	2039	2040
2041	2042	2043	2044
2045	2046	2047	2048
2049	2050	2051	2052
2053	2054	2055	2056 Prva javna ura u Zagrebu postavljen je 17.studenoga 1920. godine na Trgu bana Jelačića. Brigu o njoj vodio je urar Mirko Novak, a urarska radnja je bila u Ilici 24. Četrdesetih i pedesetih točnije do 1953. godine sat održava urar Mate Barać i njegova kćerka Ksenija, koji su stanovali u Masarykovoj ulici, a radnja se nalazila u Miškecovom prolazu. Od 1953. godine javne satove u Zagrebu održava, već nekoliko generacija, urara Lebarović s radnjom na Maksimirskoj.
2057 Urar Mate Barač preuzima od Mirka Novaka održavanje gradskih satova uoči drugog svjetskog rata do 1953. godine kada urar Lebarović preuzima održavanje.	2058	2059 Službeno je puštena u pogon 8. listopada 1890., a s radom je počela 23. travnja 1893. godine. Isprva je bila na parni pogon koji je 1934. zamijenjen električnim.	2060 Uspijača je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture. Održava ju i vodi Zagrebački električni tramvaj.
2061	2062	2063 Zagrebačka uspinjača je javno prometalo koje spaja zagrebački Gornji i Donji grad. Donja stanica nalazi se u Tomićevoj ulici (koja izlazi na Ilicu), a gornja se stanica nalazi na Strossmayerovom šetalištu, podno kule Lotrščak. S prugom dugom 66 metara poznata je i kao jedna od najkraćih žičanih željeznica na svijetu namijenjenih javnom prometu.	2064
2065 Obrt 'Ilinić' utemeljio je 1929. godine Marko Ilinić u Varšavskoj ulici br. 11 u Zagrebu. Marko Ilinić izučio je zanat kod svojeg brata Ivana Ilinića, koji je otvorio tvrtku još 1919. godine. Marka Ilinića naslijedio je njegov nećak Stjepan Ilinić, a njega današnji voditelj tvrtke Nenad Ružić. Ilinić je poslovao u Varšavskoj ulici od svojeg osnutka do 2003. godine, kada se preselio u svoje sadašnje sjedište u Zvonimirovoj ulici.	2066	2067	2068
2069	2070	2071 Izgled kule Lotrščak se može vidjeti i na akvarelu iz 1792. godine. Tada kula ima dva kata (gornji kat dva, donji jedan prozor), a na vrhu krova nalazi se i mali tornjić s baroknom lukavicom.	2072
2073	2074	2075	2076
2077	2078	2079	2080
2081	2082	2083	2084
2085	2086	2087	2088
2089	2090	2091	2092
2093	2094	2095	2096
2097	2098	2099	2100
2101	2102	2103	2104
2105	2106	2107	2108
2109	2110	2111	2112
2113	2114	2115	2116
2117	2118 Ispod Popovog tornja nalazilo se pusto i zapušteno zemljište. Na ideju za njegovim uređenjem došli su ilirski pjesnik Stanko Vraz i bivši upravitelj pošte Matija Pallain šetajući gornjogradskim ulicama. Matija Pallain osniva Društvo sjevernog šetališta i prikuplja potrebna financijska sredstva za uređenje novog šetališta. Za glavnog arhitekta angažiran je Bartol Felbinger.	2119 Uređenje šetališta započelo je rušenjem sjevernih vratiju, koja su se još nazivala i "Frauneter" ili "Ženska vrata" te gradnjom kavane "Palainovka". Šetalište je otvoreno 1841. godine. Poslije Vrazove smrti 1851. godine šetalište dobiva ime po jednom od najvećih ilirskih književnika tog vremena i stanovnika Opatičke 18.	2120
2121	2122	2123 1895. Gimnazija se ponovno seli, ovog puta u novu zgradu na današnjem Rooseveltovom trgu, u kojoj su tada bile smještene viša trgovačka, realna i realna osmogodišnja gimnazija. Na toj lokaciji I. gimnazija provodi gotovo sto godina, da bi se 1986. morala iseliti zbog preuređenja zgrade u muzej umjetnina iz zbirke Ante Topića Mimare. Tada počinje "neurotično" šestogodišnje razdoblje u kojemu slavna gimnazija nema stalni prostor za nastavu te se nastavnici i učenici sele iz zgrade u zgradu, a ponekad su čak između satova morali mijenjati zgrade.	2124 I. gimnazija u Zagrebu (lat. Gymnasium Primum Zagrabia) je opća gimnazija u Zagrebu. Najstarija je opća gimnazija u Zagrebu, te druga najstarija gimnazija u Hrvatskoj, osnovana 1854. godine. I. gimnazija ponovno dobiva stalni prostor 1992. godine na današnjoj lokaciji u Novom Zagrebu, a profesori i učenici postupno vraćaju stari renome školi. Danas škola ima oko pedeset profesora i šestotinjak učenika.
2125 II. gimnazija je kroz svoju povijest nekoliko puta preseljavana, od Katarinskog trga, Wilsonovog trga (današnji Rooseveltov trg), Ulice A (današnje Klaićeve), Josipovca i Savske ceste, gdje je u tadašnjoj Kovačkoj i potkivačkoj školi dočekala izgradnju nove zgrade u Domagojevoj ulici 1933. godine, gdje se i danas nalazi.	2126 Zgradu je, prema tada najmodernijim građevinskim i arhitektonskim dostignućima kao i materijalima, projektirao arhitekt Steinnemann. Unatoč lošem održavanju u bivšoj državi, zgrada i danas uz relativno male građevinske zahvate, može odgovoriti svim prostornim i drugim zahtjevima današnjeg gimnazijskog programa.	2127 Novu zgradu dizajnirao je poznati arhitekt Egon Steinman koji je dizajnirao i zgrade gimnazija u Križanićevoj ulici. Kako se zgrada u Kušlanovoj od prvih dana isticala ljepotom, funkcionalnošću i nizom ingenioznih arhitektonskih rješenja, kao škola „obasuta suncem i prirodom“ (Steinman), zgrada je i danas pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika.	2128 Nova zgrada dovršena je 1937. godine u Kušlanovoj ulici, i od te godine, od 22. rujna 1937. Državna III. muška realna gimnazija svoj dom naći će u prostorijama u kojima je i danas. Ta nova velika školska zgrada omogućila je veliko povećanje broja učenika tako da je 1939. godine upisano 1193 učenika u 28 razrednih odjela. To je gotovo dvostruko više učenika nego što ih škola ima danas. Treba napomenuti da je tada gimnazijski program obuhvaćao osam razreda. Naime, sve do 1956. gimnazijski program obuhvaćao je i ono što su danas viši razredi osnovne škole (od petog do osmog razreda): u gimnaziju su učenici išli nakon završenog četverogodišnje osnovne škole i ostajali u njoj osam godina.
2129 Nova zgrada u Kušlanovoj nije bila lijepa samo profesorima i učenicima – svidjet će se i Nijemcima koji će za vrijeme II. svjetskog rata, od 1941. do 1945. u zgradi III. gimnazije smjestiti zapovjedništvo svojih zračnih snaga (Luftwaffe). U tim teškim ratnim godinama profesori i učenici Treće selit će se po raznim lokacijama u Zagrebu, od Križanićeve do Mažuranićeva trga, a ni nastava neće biti redovita.	2130 Kako tridesetih godina Grad Zagreb postaje vrlo jak industrijski i trgovački centar a broj stanovnika nezadrživo se povećava, osjećala se potreba za proširenjem mreže škola. Dotadašnji broj gimnazija nije mogao zadovoljiti sve veće potrebe pučanstva, pa je 8. listopada 1934. osnovana IV. gimnazija u Zagrebu. Samo prvi mjesec nova je gimnazija bila u okviru I. gimnazije, da bi se već slijedeći mjesec, 7. studenog, osamostalila te počela djelovati pod službenim imenom «Državna IV. muška realna gimnazija u Zagrebu».	2131 Gubitkom stare zgrade na Rooseveltovom trgu , Grad Zagreb se obvezao izgraditi novu školsku zgradu za potrebe I. i IV. gimnazije. To obećanje je izvršeno izgradnjom moderne zgrade u Novom Zagrebu u naselju Utrine (arhitekt Poljanec). Nastava je kabinetska. U školskoj godini 1991./92., na početku drugog obrazovnog razdoblja, poslije božićnih i novogodišnjih blagdana, u siječnju 1992. godine učenici, profesori i djelatnici prešli su rijeku Savu, te nastavili raditi u novoj zgradi.	2132
2133 27.09.1939. je nadbiskup Alojzije Stepinac blagoslovio polaganje kamena temeljca za zdanje u kojem je uz školu trebao biti izgrađen i paviljon internata (na terenu na kojem se danas nalazi zgrada Zagrepčanke) koji naposlijetku nikad nije bio izgrađen zbog nedostatka sredstava. Izgradnja prve faze objekta (koja predstavlja i današnje stanje) dovršena je 1939. pa je nadbiskup Alojzije Stepinac i otvorio zgradu 25.10.1939.	2134	2135	2136
2137	2138	2139	2140
2141	2142	2143	2144
2145	2146	2147	2148
2149	2150	2151	2152 Zahvaljujući tradiciji 'Zagrebačkog zbora' nakon drugog svjetskog Zagreb je jedan od pet europskih gradova s najstarijom velesajamskom tradicijom. Prvi poticaj za održavanje zbora dao je tadašnji gradonačelnik Milan Amruš, koji je dalekovidno, gotovo vizionarski, shvatio veliku njegovu važnost za daljnji razvoj grada, kao i značenje povezanosti grada sa sajmom.
2153	2154	2155	2156
2157	2158	2159	2160
2161	2162	2163	2164
2165	2166	2167	2168
2169	2170	2171	2172
2173	2174	2175	2176
2177	2178	2179	2180
2181	2182	2183	2184
2185	2186 Aerodrom Borongaj je prvi jugoslavenski aerodrom sa svim potrebnim objektima za slijetanje i uzlijetanje aviona. Izgrađen je 1926. godine, a korišten je za civilni zračni promet, ali i za vojne potrebe. 1937. na njega je sletio Charles Lindbergh, a 1939. jedina žena vojni pilot Luftwaffea, Hanna Reitsch.	2187	2188
2189	2190	2191	2192
2193	2194	2195	2196
2197	2198	2199	2200
2201	2202	2203	2204 Početkom Drugog svjetskog rata civilni zračni promet se drastično smanjuje, pa pred kraj ostaje još samo jedna linija tjedno prema Beču. Za rata se aerodrom koristio uglavnom u vojne svrhe regularne vojske, odnosno domobranstva. Nijemci su ga smatrali strateškim objektom u Zagrebu pa se smještaju na njega. Od svibnja 1941. do 1943. na njemu je bila stalno jedna od njemačkih pilotskih škola.
2205 Više puta od 1941. do kraja 1944. je bio cilj diverzija zagrebačkih ilegalaca koji su onesposobljavali avione, skladišta streljiva i napadali kamione s njemačkim vojnicima koji su se kretali prema njemu. Saveznici su ga bombardirali sedam puta, a napad 12. travnja 1944. je imao najteže posljedice za infrastrukturu zračne luke i zrakoplove. Tad se Nijemci sele na pomoćni aerodrom na Plesu.	2206 Nakon oslobođenja aerodrom je služio kao logor za oko 7000 njemačkih ratnih zarobljenika koji su korišteni kao radna snaga za asfaltiranje ceste Karlovac-Zagreb. Aerodrom je bio u funkciji do 1962. godine	2207	2208
2209	2210	2211	2212
2213	2214	2215	2216
2217	2218 1893. – fontana u obliku dvostruke gljive - "Bolléov vrganj"	2219	2220 1887. – izgrađena palača Matice hrvatske (između Matičine i Hatzove ulice)
2221 Zločinački napad 3. svibnja 1995. Srpski pobunjenici ispalili se raketu tipa Orkan i na Zrinjevac.	2222	2223	2224
2225	2226	2227	2228
2229	2230	2231 Na mjestu glazbenog paviljona nalazio se zdenac, a 1888. i privremena fontana s vodoskokom visokim 30 metara.	2232
2233	2234 1892. – Glazbeni paviljon (Bollé) darovao je židovski veletrgovac i poduzetnik Prister.	2235	2236
2237	2238	2239	2240
2241	2242	2243	2244 1884. – na sjevernoj se strani trga uzdiže Meteorološki stup, kojega je gradu poklonio zagrebački Židov, vojni liječnik dr. Adolf Holzer, a napravljen je od mramora iz Istre, prema nacrtima Hermanna Bolléa.
2245	2246	2247	2248
2249	2250	2251	2252
2253	2254	2255 1873. – probijena Berislavićeva ulica (od Gajeve do Zrinjevca)	2256
2257	2258	2259	2260
2261 Julije Klović je najznamenitiji slikar minijatura (sitnoslikarstva) renesansnog razdoblja. Za kardinala Alessandra Farnesea izradio je molitvenu knjigu džepnog formata (110 x 173 milimetara) - Časoslov Farnese - posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Uresio ju je s trinaest parova minijatura, što se pružaju preko cijelih i nasuprotnih stranica. Nazvana je «Čudo Rima» i «sikstinska kapela džepnog formata». Danas se čuva u Pierpont Morgan Library u New Yorku.	2262	2263	2264
2265	2266 1892.- palača industrijalca Schlesingera (od 1907. Svratište Palace Hotel) 1898.- palača Honigsberg (danas HBOR)	2267 Prvi snijeg, zimski kaputi, i u pozadini zagrebački klinci u kratkim ljetnim hlačicama.	2268
2269	2270 Na dijelu Zvonarničke ulice 1457. godine osnovana je najstarija zagrebačka ljevaonica zvona, ujedno i najstariji proizvodni pogon u Zagrebu. U ljevaonici zvona lijevala su se zvona za, gotovo, sve crkve od Drave, Dunava, Soče pa do mora. Tu je bilo odliveno i veliko zvono za Zagrebačku katedralu koje je još i danas u upotrebi. Poznata su imena mnogih zvonoljevača iz te prve ljevaonice zvona, jer bi se oni, bilo imenom ili nekakvim znakom, potpisali na svako zvono. Važno je istaknuti sljedeće majstore: Antuna Blazinu iz 16. stoljeća, koji je izuzetno umješno ugrađivao tonske vrijednosti u svoje proizvode, Franca Duboisa iz 17. stoljeća, Gašpara Francitija iz 18. stoljeća, Henrika Degena iz 19. stoljeća, autora velikog zvona na Zagrebačkoj katedrali, kao i posljednje vlasnike ljevaonice, Antuna Blazinu i Ivana Lebiša iz 20. stoljeća. Zgrada je srušena u jesen 1935 godine.	2271	2272
2273	2274	2275	2276
2277	2278	2279	2280
2281	2282	2283	2284
2285	2286	2287	2288