Agram

Zagreb u jezeru slika!
Ako je jedna slika tisuću riječi, onda je tisuću slika čitav roman.

1 Fotografija prikazuje istočnu stranu Trga Josipa Jurja Strossmayera 1893. godine (tada Akademički trg), zgrade između Boškovićeve i Matičine ulice.	2 Fotografija prikazuje južnu fasadu zgrade Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) u Zagrebu, dio Akademičkog trga (danas Trga Josipa Jurja Strossmayera) te, s desne strane, trokatnu uglovnicu na zapadnoj strani trga, Palaču Schlesinger, koja je kasnije pregrađena u Hotel Palace.	3 Fotografija prkazuje zapadnu stranu Trga Josipa Jurja Strossmayera te spomenik sv. Jurju. Spomenik je kositreni odljev kipa Antuna Dominika Fernkorna, a 1884. godine iz Maksimira je premješten pred palaču JAZU (danas HAZU). 1908. godine premješten je na treću lokaciju - Sveučilišni trg (danas Trg maršala Tita).	4
5	6	7	8
9	10 Razglednica je putovala 1905. godine. Poleđina razglednice je namijenjena samo za adresu. Na trgu se tada nalazilo različito drveće i grmlje: pačempres, javor, šimšir, hortenzija magnolija, tisa.	11	12 Naklada tiskare i papirnice A. Brusina, Edgar Schmidt, 1908.
13	14	15	16
17 Akademički trg i HAZU bez kipa sv. Jurja, razglednica, 1919.	18	19	20
21	22	23	24 Razglednica je putovala 1906. godine. Na trgu se tada nalazilo različito drveće i grmlje: tisa, pačempres, tuja, šimšir, javor.
25	26 Razglednica prikazuje istočnu stranu Akademičkog trga (danas Trg Josipa Jurja Strossmayera) s parkom u središtu.	27 Razglednica prikazuje zapadnu stranu Akademičkog trga (danas Trg Josipa Jurja Strossmayera), dio njegove sjeverne strane, odnosno sjevernu fasadu zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti s perivojem. Otisak je ručno obojen.	28
29	30	31	32
33	34 Stube Šandora Alexandera povezuju Dežmanov prolaz i Rokov perivoj. Stube su nazvane po Šandoru Alexanderu, članu ugledne zagrebačke židovske obitelji industrijalaca i filantropa Alexander. Danas su jedna od prepoznatljivih pješačkih veza između Britanskog trga i mirnog, stambenog dijela Rokovog perivoja. Nalaze se pokraj stambeno-poslovne zgrade u Dežmanovoj 9, koja je također dio ostavštine obitelji Alexander.	35 Stube Šandora Alexandera povezuju Dežmanov prolaz i Rokov perivoj. Stube su nazvane po Šandoru Alexanderu, članu ugledne zagrebačke židovske obitelji industrijalaca i filantropa Alexander. Danas su jedna od prepoznatljivih pješačkih veza između Britanskog trga i mirnog, stambenog dijela Rokovog perivoja. Nalaze se pokraj stambeno-poslovne zgrade u Dežmanovoj 9, koja je također dio ostavštine obitelji Alexander.	36
37	38	39	40 Autobusni kolodvor Zagreb (AKZ) najprometniji je hrvatski autobusni kolodvor, pa i mnogo šire. Otvoren je 17. studenog 1961. na današnjem Langovom trgu, a na današnju lokaciju premješten je već 4. srpnja 1962. godine. Nova kolodvorska zgrada otvorena je u srpnju 1987. godine.
41	42	43	44
45 Autobusni kolodvor Zagreb (AKZ) najprometniji je hrvatski autobusni kolodvor, pa i mnogo šire. Otvoren je 17. studenog 1961. na današnjem Langovom trgu, a na današnju lokaciju premješten je već 4. srpnja 1962. godine. Nova kolodvorska zgrada otvorena je u srpnju 1987. godine.	46	47	48
49	50	51	52
53	54	55	56
57	58	59	60
61	62	63 Bakačeva kula (podignuta na mjestu srušene crkve sv. Emerika), knjižnica Metropolitana i dio renesansnog obrambenog zida katedrale su srušeni 1906. godine.	64
65	66	67	68
69	70	71	72
73	74	75	76
77	78	79	80
81	82	83	84
85	86	87	88
89	90	91	92
93	94	95	96
97	98	99	100
101	102	103	104 Od 1914.-1926.godine tvornica "Penkala" je bila najveća tvornica pisaćeg pribora u svijetu. Iako je Penkala umro 1922. godine u Zagrebu tvornica i dalje radi jednakom snagom. Tvornica se gasi i zatvara početkom drugog svjetskog rata. U njoj kasnije djeluje tvornica trikotaže „Nada Dimić“. Malo o Gospodinu Penkali: Slavoljub Penkala (1871. godine–1922. godine) po ocu Poljak, a po majci Nizozemac, ali gorljivi Hrvat i rodoljub koji je obožavao Zagreb. Penkala je patentirao preko osamdeset izuma od koji su, gotovo svi, primjenjivi u praksi te ih, uz manje preinake, i danas upotrebljavamo. Najpoznatiji Penkalin izum je tehnička olovka (penkala), kao i termofor, koji je još do nedavno zimi bio, gotovo, nezamjenjiv u svakoj obitelji. Slavoljub Penkala izumitelj je i termos boce, koja je do danas samo dizajnerski dorađena. Poznati izumi Slavoljuba Penkale su: anodna baterija, plastična masa za lijevanje gramofonskih ploča, manometar, dinamometar, policijski prislušni uređaj, uređaj za mjerenje protoka tekućine i mnogi drugi. Tvornica olovaka Zagreb „Penkala“ nosi njegovo ime.
105	106	107	108
109	110	111	112
113	114	115	116
117	118	119	120
121	122 Do otvorenja gradskog vodovoda 1878. godine klizalište na Marulićevom trgu polijevalo se vodom iz tada otvorenog potoka Tuškanac, koji je tekao od Sofijinog puta (danas Dubravkin) preko Ilice do trgova zapadnog kraka Lenucijeve zelene potkove i dalje prema Savi.	123	124
125	126	127	128
129	130 Pojava prve benzinske stanice zabilježena je u Zagrebu 1932. godine u Šoštarićevoj ulici 12. Njome se koristila privatna nabavljačka zadruga vlasnika Autotaksa čije ime je bilo „Autozov”, a kao komercijalna institucija bila je protokolirana kod Kraljevnoga sudbenog stola. Ostale su stanice bile su u Martićevoj 13, ispred HNK-a, na današnjem Trgu žrtava fašizma, na Starčevićevu trgu i na nekoliko drugih lokacija. Jedna od najstarijih stanica tada u okolici Zagreba, čije je konture i danas moguće primijetiti, bila je benzinska stanica u Samoboru, dok je u Gospiću stari model stanice postojao čak do 1963. godine. Prve stanice za današnje standarde bile su primitivne jer se benzin crpio na ručni pogon budući da je Zagreb struju dobio tek 1908. godine. Jedini benzin koji se mogao kupiti na prvim stanicama zvao se Sphinx, a uz benzin prodavalo se i Mobil-oil i Shell ulje.	131 U Zagrebu je 1928. godine evidentirano 861 motorno vozilo, dakle može se pretpostaviti da je pojava prvih stanica počela kada je Zagreb premašio broj od 1 000 vozila. Dotad su benzin, petrolej, ulje i druge potrepštine prodavale privatna osobe u središtu grada koje su benzin i petrolej nabavljale u bačvama iz Rijeke. „Hrvatski automobilni list” iz 1914. godine objavio je reklamu I. Zandomenija & Co koji je u svojoj garaži na Jelačićevu trgu 19 imao servis automobila i motora te prodaju benzina i ulja. Benzin se iz bačava lijevao u manje posude pa u spremnike automobila. Povećanjem broja automobila takav je način opskrbe gorivom u potpunosti zastario pa je pojava benzinskih stanica bila neminovna. Pojava prve benzinske stanice zabilježena je u Zagrebu 1932. godine u Šoštarićevoj ulici 12. Njome se koristila privatna nabavljačka zadruga vlasnika Autotaksa čije ime je bilo „Autozov”, a kao komercijalna institucija bila je protokolirana kod Kraljevnoga sudbenog stola. Ostale su stanice bile su u Martićevoj 3, na Trg kralja Aleksandra I. kod HNK na današnjem Trgu žrtava fašizma, na Starčevićevu trgu i na nekoliko drugih lokacija.	132
133	134	135	136
137	138	139	140
141	142	143	144
145	146	147	148
149	150	151 Zakladna bolnica ili Bolnica milosrdne braće osnovana je 1791.godine, nakon što je Zagreb poharala epidemija gripe, a iz Beča došao prijedlog da se po uzoru na pariški Hotel-Dieu, odnosno po uzoru na novu bečku Opću bolnicu, sagrađenu po želji car Josipa II., sagrade slične bolnice "po svoj provinciji". Na Griču, na Kaptolu i u Vlaškoj ulici već su postojali kseno¬dohiji, azili za starce i ubožnice, s vlastitim zakladama. Grička bolnica se nalazila u Dugoj ulici, dok je ubožnica bila u Kožarskoj ulici. Osim toga posto¬jale su kaptolska i biskupska bolnica te Zaklada građanina Stillera.	152
153 Sve navedene zaklade sabrane su u jedinstvenu bolnicu čija je gradnja započela 1794.godine, ali je dovršena tek 1800.godine potporom biskupa Maksimilijana Vrhovca. Kako je to bilo doba napoleonskih ratova, zgrada je najprije postala vojna bolnica. Tek se od 1803.godine, na zauzimanje županije, zgrada počela upotrebljavati za liječenje građana. Bolnica je otvorena 23. kolovoza 1804. za 32 bolesnika, a uprava je dana Milosrdnoj braći iz Bratislave. Oni su obavljali dužnosti ljekarnika i kirurga. Bolnica je uskoro došla na dobar glas, pa je 21. siječnja 1811.godine Rudolf Lamprecht u njoj pokušao osnovati privatnu kiruršku školu. Puno službeno ime bolnice bilo je Javna opća bolnica Milosrdne Braće na Jelačićevom trgu, odnosno Bolnica Milosrdne braće. Pravni status bolnice bio je da je privatna bolnica s pravom javnosti, odnosno za plaćanje bolno-opskrbnih troškova jamčila je kraljevska zemaljska vlada. Bolnička se zgrada isprva nalazila na Jelačićevu trgu, ali je 1931. porušena i smještena u drugu zgradu. Drugu bolnicu u Zagrebu, Bolnicu sestara milosrdnica, osnovao je 1841. kardinal Juraj Haulik. Uz nju je sazidao zgradu današnjega samostana u Frankopanskoj ulici. Bolnica je počela s radom 1. siječnja 1846.godine sa 12 kreveta. Bila je povjerena sestrama sv. Vinka Paulskoga, koje su došle iz Tirola. Bolnica je dugo bila u sklopu samostana. Kasnije je za nju sagrađena zgrada u Ilici br. 83, a danas je u velikim zgradama u Vinogradskoj ulici.	154	155	156
157	158	159	160
161	162	163	164
165	166	167	168
169	170	171	172 Bolnica Sveti Duh 301219 Zagreb, 301219. Ulica Sveti Duh 64. Klinicka bonica Sveti Duh. Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
173	174	175	176
177	178	179	180
181	182	183	184
185	186	187	188
189	190	191	192
193	194	195	196
197	198	199	200
201	202	203	204
205	206	207	208
209	210	211	212
213	214	215	216
217	218	219	220
221	222	223	224
225	226	227	228
229	230	231	232
233	234	235 Obitelj Müller imala je tužnu sudbinu. Osnivača tvrtke Adolfa naslijedili su sinovi Leo, koji je ubijen u šumi u okolici Zagreba 1941. godine, te Alfred, koji je život izgubio u nacističkom logoru Dachau 1945. Ubijeni su zbog pripadnosti židovskome narodu, iako su 1938. godine prešli na starokatoličku vjeru te promijenili prezime iz Müller u Miler. Leo Müller je 1935. godine dokapitalizirao poduzeće omogućivši njegov razvoj	236 Od svojeg osnivanja pa kroz cijelo dvadeseto stoljeće Ciglana Zagreb bila je jedan od najvažnijih objekata u zapadnom dijelu Zagreba. Zapošljavala je stotine radnika. Njezin pokretač Adolf Müller bio je poznat i kao kulturni mecena i svestrani poduzetnik, zasadio je voćnjake na Kustošiji, na Müllerovom brijegu. Kao kulturni projekt, Müller je otvorio kino Balkan, kasnije Europa, koje danas ne radi, u današnjem Prolazu sestara Baković. Drugo kino otvorio je na mjestu na kojem se danas nalazi kazalište Gavella.
237	238 Press Sdp-a Zastita industrijske bastine Grada Zagreba 190519 Ciglana je radila gotovo 100 godina, sve do kraja 1990-ih kada je ostala raditi samo jedna peć sa smanjenim kapacitetom. Pogoni ciglane ugašeni su 2006., a poduzeće je 2011. prestalo s radom. Tvornicu su karakterizirala dva preostala dimnjaka od njih ukupno pet. Visina zapadnog dimnjaka bila je 49,8 m i unutarnjeg radijusa od 175 cm dok je visina istočnog dimnjaka bila 62,2 m i unutarnjeg radijusa od 278 cm. Visoki su dimnjaci uklonjeni (2021) jer je došlo do njihova oštećenja. Danas je kompleks zapušten s otvorenim pitanjem buduće izgradnje na tom prostoru, a dio se rabi kao skladišta i trgovine.	239	240
241	242	243	244 Na vrhuncu proizvodnje opeke tvornica je imala pet dimnjaka, vlastitu željeznicu i suvremene peći. Posljednja dva dimnjaka su srušeni zbog oštećenja nakon petrinjskog potresa, u veljači 2021. godine.
245 U vrijeme brzog širenja Zagreba, krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, bila velika potražnja za građevinskim materijalom, posebice ciglom, njezina je proizvodnja bila vrlo važna gospodarska grana. Mogućnosti transporta su tada bile ograničene, tako da su ciglane izgrađene svugdje gdje je bilo potrebe za njima. U zapadnom dijelu grada jedna od ciglana je bila na mjestu današnjeg nebodera u Selskoj 34, otud i ime kvartu, Ciglenica. Druga na mjestu sadašnjeg srednjoškolskog igrališta, potom jedna uz Slovensku ulicu, a pred kraj 19. stoljeća je počela s radom i ciglana na Črnomercu, čiji je vlasnik bio Adolf Müller.	246	247	248
249	250	251	252
253	254	255	256
257	258 Župna crkva sv. Barbare djevice i mučenice katolička je crkva koja se nalazi u zagrebačkom naselju Vrapče. Crkva je građena od 1700. do 1703. godine. U potresu 1880. godine crkva je oštećena te je nakon toga obnovljena i posvećena 1904. godine. Obnovljena je i 1990. godine. U potresima koji su pogodili Hrvatsku u ožujku i prosincu 2020. godine, nastala su oštećenja na župnoj crkvi i dvoru te je nakon toga crkva ponovno obnovljena. Ova je crkva zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Župna crkva sv. Barbare djevice i mučenice katolička je crkva koja se nalazi u zagrebačkom naselju Vrapče. Crkva je građena od 1700. do 1703. godine. U potresu 1880. godine crkva je oštećena te je nakon toga obnovljena i posvećena 1904. godine. Obnovljena je i 1990. godine. U potresima koji su pogodili Hrvatsku u ožujku i prosincu 2020. godine, nastala su oštećenja na župnoj crkvi i dvoru te je nakon toga crkva ponovno obnovljena. Ova je crkva zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.	259	260
261	262	263	264
265	266 Ideja o izgradnji crkve i pripadajućeg župnog dvora javlja se sedamdesetih godina 19. stoljeća na poticaj prebendara Eduarda Suhina koji 1888. godine ustupa prebendarsko zemljište na uglu Primorske ulice i Prilaza Gjure Deželića za izgradnju nove župne crkve. Početkom 20. stoljeća raspisan je natječaj za idejno rješenje izgleda crkve te među pristiglim radovima pobjedu odnosi rad arhitekta Viktora Kovačića s naslovom »DEO«. Kako je Kovačić neko vrijeme boravio u Ravenni tako je pod dojmom tamošnjih ranokršćanskih građevina zamislio izgled ove crkve. Gradnja crkve započela je 1912., a dovršena je 1915. godine.	267 Crkva svetog Blaža je župna crkva čiji arhitekt je Viktor Kovačić i nalazi se u Zagrebu na adresi Prilaz Gjure Deželića 64. Presvođena je velikom armiranobetonskom kupolom, promjera oko 18 metara, prvom takve vrste na ovim prostorima.	268
269	270	271 Crkva svetog Blaža je župna crkva čiji arhitekt je Viktor Kovačić i nalazi se u Zagrebu na adresi Prilaz Gjure Deželića 64. Presvođena je velikom armiranobetonskom kupolom, promjera oko 18 metara, prvom takve vrste na ovim prostorima.	272 Prvi franjevački samostani na području sjeverne Hrvatske grade se u 13. stoljeću, još za života svetoga Franje Asiškog koji je prema predaji posjetio Zagreb, a najstariji je upravo zagrebački na Kaptolu. Pretpostavljalo se da današnja crkva, koja je građena između 1255. i 1264. godine, leži na temeljima starije crkve iz 1228. godine, ali novim arheološkim istraživanjima nakon potresa, otkriveni su grobovi i temelji starije crkve iz 11. stoljeća. Smatra se jednom od najranijih propovjedničkih dvoranskih crkava s dugim korskim svetištem u Srednjoj Europi.
273	274	275	276 Prvi franjevački samostani na području sjeverne Hrvatske grade se u 13. stoljeću, još za života svetoga Franje Asiškog koji je prema predaji posjetio Zagreb, a najstariji je upravo zagrebački na Kaptolu. Pretpostavljalo se da današnja crkva, koja je građena između 1255. i 1264. godine, leži na temeljima starije crkve iz 1228. godine, ali novim arheološkim istraživanjima nakon potresa, otkriveni su grobovi i temelji starije crkve iz 11. stoljeća. Smatra se jednom od najranijih propovjedničkih dvoranskih crkava s dugim korskim svetištem u Srednjoj Europi.
277	278	279	280
281	282	283	284
285	286	287	288
289	290	291	292
293	294	295	296 Pretpostavlja se da je ova dragocjena barokna građevina, Crkva Sv. Marije izgrađena neposredno nakon provale Tatara, sredinom 13. stoljeća te se zbog toga smatra jednom od najstarijih crkava u Zagrebu. U to doba biskup Timotej gradi novu katedralu, dok Crkva Sv. Marije služi kao stolna crkva o kojoj se skrbe redovnici cisterciti. Nakon njihova odlaska iz Zagreba, Crkva Sv. Marije kratko je napuštena, a 1511. godine postaje župna crkva na mjestu koje se zvalo Dolec (Dolac).
297	298	299 Radio Zagreb je od siječnja 1933. godine pa do Drugog svjetskog rata iz Crkve Svete Marije prenosio nedjeljne svete mise.	300 Crkva Sv. Marije nije stradala u velikom potresu 1880. godine pa je služila za bogoslužje tijekom obnove Katedrale. Uz Crkvu do sredine 19. stoljeća postojalo je groblje, a posljednji je u Crkvi pokopan zagrebački biskup dr. Josip Lang 1927. godine. Nakon rušenja Dolca 1925. godine i gradnje nove tržnice, Crkva Sv. Marije ostala je skrivena iz novih zgrada, otvorena još jedino prema zapadu i Tkalčićevoj ulici.
301	302 U svojoj dugoj povijesti Crkva Sv. Marije mijenjala je izgled i namjenu. Za vrijeme građanskih ratova i najezde Turaka prema Zagrebu, u Crkvi se nalazilo spremište oružja. Preuređenje u baroknom stilu započelo je 1740. godine, i to u nekoliko etapa kada Crkva dobiva vitki toranj. Kipovi na oltarima i reljef propovjedaonice radovi su ljubljanskog kipara i graditelja Franje Rottmana, a iluzionistička freska iza oltara slovenskih slikara, oca i sina Franca i Krištofa Jelovšeka.	303	304
305	306	307	308
309	310	311	312
313	314	315	316
317	318	319	320
321	322	323	324
325	326	327	328
329 Župa je službeno utemeljena dekretom nadbiskupa dr. Antuna Bauera, 20. travnja 1937.godine. Za župnika je imenovan Petar Kovačić, dotadanji kapelan župe sv. Petra, kojemu je već prije bila povjerena organizacija poslova oko osnutka župe. Kako uz crkvu nije odmah izgrađen župni stan, za smještaj župnika i za župni ured određen je trosobni stan u Radničkoj cesti br. 16. Za red u crkvi i crkveno ruho brinule su se dvije časne sestre dominikanke. Redovita služba Božja počela se obavljati tek od Velike Gospe 1937. godine.	330 Dana 23. kolovoza 1936. godine blagoslovljen je kamen temeljac za novu crkvu i odmah se pristupilo gradnji. Crkva je stavljena pod krov pred Božić 1936. godine. Da su se radovi mogli tako brzo i bez zastoja odvijati, najzaslužniji je bio tvorničar Antun Res. On je dao izraditi sve nacrte i donirao materijal koji se mogao naći u njegovoj tvornici katrana koja se nalazila u blizini. Radovima je rukovodio Tomo Jadro, građevinski poslovođa.	331	332
333	334	335	336
337	338	339	340
341	342	343	344
345	346 Crveni most u Zagrebu, sagrađen 1892. za vrijeme Austro-Ugarske, bio je impresivno remek-djelo od lijevanog željeza koje je desetljećima spajalo grad s južnom obalom Save. Nakon žestokih stručnih rasprava 1930-ih, konstrukcija je preseljena na Jakuševec, gdje je služio kao ključna prometna veza sve do 1974., kada ga je naslijedio Most mladosti. Od tada je postao pješački most, no sudbina mu nije bila blistava — poplava 1990. odnijela je drvene stupove, a konstrukcija je ostavljena da propada. Iako je nekoć bio simbol povezivanja, završio je kao hrpa željeza, nestavši bez traga do početka 2000-ih.	347	348
349	350	351	352
353 1920. – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca predala je Kraljevini Italiji hrvatsku Istru, Rijeku, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Tom prigodom u Zagrebu je održan veliki prosvjed. Fotografija prikazuje i transparent s tekstom napisanim na čirilici i latinici -"Jugoslavenski okupirani krajevi".	354	355	356
357	358 DeĹľmanov prolaz	359	360
361	362 U suradnji s tvornicama iz Hrvatske (Rade Končar, Prvomajska, Ventilator i Munja iz Zagreba, Vulkan iz Rijeke, Boris Kidrič iz Šibenika, Svjetlost iz Splita, Tvornica vijaka iz Knina, Azbest iz Ploča) te iz ostalih dijelova Jugoslavije, Gredelj je 1961. prvi u Europi proizveo prototip dizelsko-električnoga motornoga vlaka s aluminijskom oplatom i dvoja motorna kola s upravljačnicama na oba kraja kompozicije, koji je trebao prometovati između Zagreba i Beograda. Godine 1963. u promet su puštene tri kompozicije tzv. aluminijskoga vlaka (serija 611), koje su na relaciji Zagreb–Split vozile do 1974.	363 Za zagrebačku Gradsku željeznicu izgrađen je 1962. aluminijski motorni vlak za uskotračnu prugu, popularno zvan Srebrna strijela, koji je sve do 1979. povezivao Zagreb i Samobor. Zbog nedostatka prostora i neodgovarajućih uvjeta rada na dotadašnjoj lokaciji, dio proizvodnje preseljen je u industrijsku zonu u Vukomercu (gdje je 1967. pušten u rad novoizgrađeni pogon za održavanje lokomotiva), kamo se do 2010. preselilo cijelo poduzeće.	364
365	366	367	368
369	370	371	372
373	374	375	376
377	378	379	380
381	382	383	384
385	386	387	388
389	390	391	392
393	394	395	396
397 Sjeverno od Dolca je Trg Petrice Kerempuha na kojem se nalazi prodaja cvijeća, a on se na sjeveru nastavlja na Opatovinu s prodajom odjevnih predmeta i raznih obrtničkih proizvoda.	398	399	400 Trg Bana Jelačića i Dolac povezuje ulica Splavnica na kojoj se također prodaje cvijeće. Godine 2006. na tržnici je postavljen kip tradicionalne prodavačice 'kumice Barice', djelo kipara Stjepana Gračana. Kumice su žene iz okolice Zagreba koje uzgajaju vlastito voće i povrće ili rade domaći sir i vrhnje koje prodaju na tržnici. Ime Barica odabrali su građani. Njezina prototip je kumica Đurđica Jančić.
401	402	403 Tržnica se nalazi u gradskoj četvrti Gornji grad, Medveščak između Trga bana Josipa Jelačića, Kaptola i Gornjeg grada. Kombinacija je otvorene (za voće i povrće) i zatvorene (za meso, nalazi se ispod otvorene tržnice).	404
405	406	407 Tržnica je otvorena 1930. godine na mjestu starih zidina koje su srušene (o tome svjedoči ulica Pod zidom). Nakon što je odlučeno da se preseli stara tržnica Harmica na mjestu današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, raspravljalo se o lokaciji nove gradske tržnice. Lokaciju između crkve sv. Marije i Kaptola predložio je arhitekt Viktor Kovačić koji je sudjelovao u regulaciji potoka Medveščaka. Osim zidina je porušeno nekoliko kuća u starom gradskom naselju Dolac.	408
409	410	411	412
413	414	415	416
417	418	419	420
421	422	423	424
425	426	427	428
429	430	431	432
433	434	435	436
437 Klinika za traumatologiju KBC-a „Sestre milosrdnice“ jedina je klinika u Republici Hrvatskoj specijalizirana za zbrinjavanje traumatoloških i ortopedskih bolesnika. Početkom rada Klinike za traumatologiju smatra se otvorenje ratne bolnice, u kojoj su, u prostorijama Više djevojačke škole u Draškovićevoj ulici 19. u Zagrebu smještani i liječeni ranjenici iz Prvoga svjetskoga rata. U međuratnom razdoblju u tim prostorijama djeluje Prva kirurška klinika Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Po završetku Drugoga svjetskoga rata, točnije 16. kolovoza 1948. osnovana je Traumatološka bolnica, koja odlukom Znanstveno-nastavnoga vijeća Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1983. godine postaje Klinikom za traumatologiju Zagreb. Djelatnici Klinike aktivno sudjeluju u Domovinskom ratu formiranjem ratnih bolnica na prvim crtama bojišnice, a u Klinici je liječen veliki broj civilnih i bojnih ranjenika. Od 20. srpnja 2010. Klinika za traumatologiju djeluje u sklopu Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice u Zagrebu.	438	439	440
441	442	443	444
445	446	447	448
449	450	451	452
453	454	455	456
457	458	459	460
461	462	463	464
465	466	467	468
469	470	471 Ulica je dobila ime po Baltazaru Dvorničiću Napulyju (oko 1560.–1624.), hrvatskom pravniku, pravnom piscu i zagrebačkom kanoniku, velikom prepoštu Zagrebačkog kaptola i zastupniku na Ugarsko-hrvatskim saborima. U službenim popisima zagrebačkih ulica i danas navode Ulica Baltazara Dvorničića (Dvorničićeva) i Stube Baltazara Dvorničića (Dvorničićeve stube). Dvorničićeva ulica nalazi se u zagrebačkoj gradskoj četvrti Gornji grad – Medveščak, na području Šalate, odnosno na obroncima Švabinog brijega. To je izrazito strma i zavojita ulica koja se pruža od područja Ribnjaka prema Šalati i završava slijepim završetkom s manjom terasom-okretištem.	472
473	474	475 Ferdinand Budicki motociklom marke Laurin & Klement 1902. vozi put od Beča do Zagreba za tada rekordnih 13 h i 45 min, dočekan je na Trgu bana Josipa Jelačića, a uspjeh su prenijele mnogobrojne svjetske novine. 1903. motorom Puch po Europi prešao je 6000 km u 28 dana. Ubrzo su se motocikli mogli kupovati kod njega u dućanu u Marovskoj ulici (lokacija današnjeg restorana Blato). Iz monografije BEŠTE, LJUDI – IDE AUTO (Povijest automobilizma u Hrvatskoj 1898. -1945.), autor Valentino Valjak, Zagreb 2013. godine.	476
477	478 Izložbeni paviljon Republike Francuske izgrađen je 1936-1937. godine na lokaciji u Savskoj cesti 25, u sklopu sajamske priredbe Zagrebački zbor. Otvorenja prve izložbe bilo je 17.travnja 1937. godine.	479	480
481	482	483	484
485	486	487	488
489	490	491	492
493	494	495	496
497	498 Prizemni objekt na uglu Frankopanske i tadašnje Samostanske (Varšavska) izgrađen je 1710. godine. U njemu se na prijelazu XIX. U XX. Stoljeće (od 1903.) nalazila Gostionica »K crnom orlu«. Vrijeme je to kad se Zagreb počinje širiti prema Savi, a njegov se gospodarski, kulturni i društveni život spuštati s Griča u prostor Donjeg grada.	499	500 Početkom XX. stoljeća vlasnik gostionice »K crnom orlu« je Franjo Veselić koji koncem 1920-ih godina postaje protagonistom zagrebačkih političkih protesta protiv politike terora u tzv. slučaju Ivana Bernardića. 1930. godine Franjo Veselić je osuđen i utamničen. Po njegovu zatvaranju, vođenje gostionice »K crnom orlu« preuzima HSS-ovac Martin Bednjanec. Gostiona je tada bila poznata po prostranoj terasi s hladom, ispod razgranatih kestena. Iako je sve do 1945. gostionica poslovala pod istim nazivom »K crnom orlu« od 1930. pa sve do kraja rata građani su je više poznavali pod kolokvijalnim imenom: »Kod Bednjanca«.
501 Poslije rata gostionica postaje restoran »K Zagorcu«, naziv pod kojim ga danas pamte stariji Zagrepčanci. Još su žive uspomene na jednostavnu domaću hranu i nepretencioznu atmosferu u hladu krošnji posljednjeg ugostiteljskog lokala na toj lokaciji. Danas, unatoč tome što objekt ima vlasnika, izgleda ruinirano i nalazi se u sramotnom stanju. Iako neodržavan i zapušten objekt se nalazi pod spomeničkom zaštitom, a postoje i planovi za njegovu revitalizaciju prema uputama konzervatora.	502	503 Zagreb, 260623. Ugao Frankopanske i Varsavske. Rusevna kuca na uglu Frankopanske i Varsavske ulice, bivsi restoran Kod Zagorca. Foto: Damjan Tadic / CROPIX	504
505	506 Zgrada Mirovinske zaklade gradske štedionice na uglu Gajeva 2 /Trg bana Jelačića sagrađena je 1934. prema projektu Huga Ehrlicha. Ehrlich je dobio izvedbu na temelju natječaja, nakon što je nekad jedinstveni blok Zakladne bolnice bio rasparceliran. Način na koji je Ehrlich riješio zadatak doista je smion i moderan.	507 Na zgradi je armiranobetonska konstrukcija omogućila kontinuirane pojaseve prozor koji teku cijelom širinom pročelja, dok je prizemni dio izbačen i prema ulici zatvoren transparentnom staklenom opnom, čime je postignuta potpuna inverzija klasične građevne tektonike. Po jasnoći osnovne dispozicije, suvremenom senzibilitetu i dorađenosti detalja, ta Ehrlichova građevina ide nesumnjivo među klasična ostvarenja naše međuratne arhitekture i čini, ne samo vremenski nego i sadržajno, zaključak njegova stvaralačkog puta.	508
509	510	511	512
513	514	515	516
517	518	519	520
521	522	523	524
525	526	527	528
529	530	531 Nathodnik je Izgrađen je 1892.godine (iste godine kada je otvoren Državni kolodvor) jer je željeznička pruga presjekla Petrinjsku. Preko nathodnika se pješice opet moglo do Paromlina, koji je izgrađen još 1862.godine na adresi Petrinjska bb. Od 1892. godine se nastavak Petrinjske, koji se protezao sve do Save gdje je bila skela, počinje nazivati Trnjanskom. Srušen je 1979.godine.	532
533	534	535	536
537	538	539	540
541	542	543	544
545	546	547	548
549	550	551	552
553	554	555	556
557	558	559	560
561	562	563	564
565	566	567	568
569	570	571	572
573	574 Fotografija prikazuje pogled na zagrebački Gornji grad sa sjeveroistočne strane. Uz lijevi rub vidi se franjevačka crkva na Kaptolu sa samostanom, zatim kula Lotrščak, dok je u središtu slike toranj crkve svetog Marka prije restauracije. Prema desnom rubu (odnosno prema sjeveroistoku) slijedi pogled na Opatičku ulicu, te na kaptolsku školu (danas Osnovna škola "August Šenoa"). U prednjem planu vide se poljane koje su se nalazile na prostoru današnje Grškovićeve ulice.	575	576
577	578	579	580
581	582	583	584
585	586	587	588
589	590	591	592
593	594	595	596
597	598	599	600
601	602	603	604
605	606	607	608
609 Kula stoji vjerojatno još od sredine 13. stoljeća, ali se prvi puta spominje 1462. godine. Originalno je imala dva kata, a treći kat i vatrogasna promatračnica dodani su 1857. godine. Takav izgled kula zadržava do današnjeg dana. Debljina zidova iznosi oko 195 cm. Na prikazu iz 16. stoljeća kula ima dva kata, s po dva prozora, te je natkrivena krovom.	610	611	612
613	614	615	616
617	618	619	620
621	622	623	624
625	626	627	628
629	630	631	632
633	634	635	636
637	638	639	640
641	642 Razglednica prikazuje Gospodsku ulicu (današnju Ćirilometodsku) s tornjem grkokatoličke crkve s lijeve strane i pogledom na crkvu sv. Marka	643	644
645	646	647	648
649	650	651	652
653	654 Gradska kavana 04.05.2015., Zagreb - Interijer novouredjene Gradske kavane. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL	655 Gradska kavana 04.05.2015., Zagreb - Interijer novouredjene Gradske kavane. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL	656
657	658	659	660
661	662	663	664
665	666	667	668
669	670	671	672
673	674	675	676
677	678	679	680 Postoje podaci da je 1857. ograđen prvi prostor za kupanje vojnika na Savi. 1863. je sagrađena splav, a 1876. je kupalište bilo smješteno u Trnju, blizu civilnog kupališta, s 14 kabina na obali i 4 na splavi. Krajem stoljeća je ono izgorjelo, a zatim je opet uređeno na mjestu Gradskog kupališta na Savi. Već 1862. je napravljen prvi nacrt za otvoreno građeno kupalište, no prvo takvo „pravo“ kupalište Zagreb je dobio tek 1939. godine, mali bazen na Šalati. Prvi zatvoreni bazen Zagreb dobiva 1928. u sklopu javnog kupališta „Terapija“ u Mihanovićevoj ulici, nakon toga se tek 1958. gradi zatvoreni bazen u Daničićevoj i kasnije onaj na Savi.
681	682	683	684
685	686	687	688
689	690	691	692
693	694	695	696
697	698	699	700
701	702	703	704
705	706	707	708
709	710	711	712
713 Više o palačama u Gundulićevoj ulici u Zagrebu i njihovim graditeljima na: https://www.arhitektura-zagreba.com/ulice/gunduliceva	714	715	716
717	718	719	720
721	722	723 Poslovna zgrada Gradskih poduzeća, danas 'Elektra', u Gundulićevoj ulici 32, izgrađena je 1932-1934. godine prema projektu arhitekta Juraja Denzlera.	724
725	726	727	728
729	730	731	732
733	734	735	736
737	738	739	740
741	742	743	744
745	746	747	748
749	750	751	752
753	754	755	756
757	758	759	760
761	762	763	764
765	766	767	768
769	770	771	772
773	774	775	776
777	778	779	780
781	782	783	784
785	786	787	788
789	790	791	792
793	794	795	796
797	798	799	800
801	802	803	804
805	806	807	808
809	810	811	812
813	814	815	816
817	818	819	820
821	822	823	824
825	826	827 Neboder je otvoren 22. kolovoza 1959., a otvorio ga je Većeslav Holjevac, tadašnji zagrebački gradonačelnik. Osim po fasadi, zgrada je nakon otvorenja bila poznata i kao najviši jugoslavenski poslovni neboder. Godine 2007. postavljenjem ploča od tamnog stakla obnovljena je fasada.	828 Interijer prizemlja, kao i kavane i bara na vrhu nebodera oblikovali su Neven Šegvić i Bernardo Bernardi (namještaj). U uređenju toga prostora sudjelovali su i umjetnici: Edo Murtić, Raul Goldoni i Vojin Bakić. Bakićeva metalna skulpturu „Razlistali oblici“ iz kavane je završila u Gajevoj ulici pored hotela Dubrovnik. Od 2006. do 2008. godine ilički je neboder obnavljala građevinska tvrtka Strabag, prema projektu londonske tvrtke Aukett Fitzroy Robinson i arhitektonskog biroa Proarh iz Zagreba.
829 Neboder je otvoren 22. kolovoza 1959., a otvorio ga je Većeslav Holjevac, tadašnji zagrebački gradonačelnik. Osim po fasadi, zgrada je nakon otvorenja bila poznata i kao najviši jugoslavenski poslovni neboder. Godine 2007. postavljenjem ploča od tamnog stakla obnovljena je fasada.	830	831	832
833	834	835	836
837	838	839	840
841	842	843	844
845	846	847	848
849	850 Tri zgrade Hipotekarne banke za promet nekretninama u Ilici 146, 148 i 148A sagrađene su 1909./1910. prema projektu Rudolfa Lubynskog. Stambene trokatnice s dvostrešnim kosim krovom na uličnom dijelu zgrade i ravnim krovom na dvorišnim krilima u prizemlju imaju lokale. Zgrade na kbr. 148 i 148A imaju potpuno identična pročelja na kojima dominiraju bogato dekorirani središnji, prema ulici stepenasto istureni, dvokatni dijelovi zgrade koji su zaključeni balkonima s ogradom od kovanog željeza.	851 Pročelje zgrade na kbr. 146 rastvoreno je balkonima na bočnim osima dok se na središnjem dijelu zgrade ističu figuralni reljefi, između prozora drugoga i trećeg kata, a u krovnoj zoni trokutni zabat s “brodskim prozorom”. Za istoga investitora Lubynski je projektirao i tri zgrade u Deželićevom prilazu 42-44-46, koje su sagrađene 1910./1911. godine.	852
853	854	855	856
857	858	859	860
861	862	863	864
865	866	867	868
869	870	871	872
873	874	875	876
877	878	879	880
881	882	883	884
885	886	887	888
889	890	891	892
893	894	895	896
897	898	899	900
901	902	903	904
905	906	907	908
909	910	911	912
913	914	915	916
917	918	919	920
921	922	923	924
925	926	927	928
929	930	931	932
933	934	935	936
937	938	939	940
941	942	943	944
945	946	947	948
949	950	951	952
953	954	955	956
957	958	959	960
961	962	963	964
965	966	967	968
969	970	971	972
973	974	975	976
977	978	979	980
981	982	983	984
985	986	987	988
989	990	991	992
993	994	995	996
997	998 Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba, održana u Zagrebu 1891. godine, predstavljala je jedan od najvažnijih kulturnih i gospodarskih događaja u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Manifestaciju je organiziralo Hrvatsko-slavonsko gospodarsko družtvo s ciljem prikazivanja cjelokupnog napretka domaće poljoprivrede, obrtništva, industrije i šumarstva. Izložba je svečano otvorena 15. kolovoza i trajala je puna dva mjeseca, sve do 15. listopada. Cijeli se događaj odvijao na prostoru tadašnjeg zagrebačkog Sajmišta, što obuhvaća današnji prostor oko Marulićeva trga i zgrade Hrvatskog državnog arhiva. Ova je manifestacija privukla nevjerojatnih 450.000 posjetitelja, što je fascinantna brojka s obzirom na to da je Zagreb u tom razdoblju brojao tek oko 40.000 stanovnika. Izložba je time snažno odjeknula ne samo u Hrvatskoj, već i u širem regionalnom kontekstu, svjedočeći o ubrzanoj modernizaciji i razvoju hrvatskoga društva. Povijesni značaj izložbe ostao je trajno zabilježen zahvaljujući poznatom fotografu Ivanu Standlu, koji je snimio opsežnu foto monografiju, te Janku Ibleru, koji je uredio službenu spomen-knjigu bogatu slikama i portretima sudionika, ostavljajući tako trajan spomen na ovaj zlatni trenutak hrvatske gospodarske povijesti.	999	1000
1001	1002	1003	1004
1005	1006	1007	1008
1009	1010	1011	1012
1013	1014	1015	1016
1017	1018	1019	1020
1021	1022	1023	1024
1025	1026	1027	1028
1029	1030	1031	1032
1033	1034	1035	1036
1037	1038	1039	1040
1041	1042	1043	1044
1045	1046	1047	1048
1049	1050	1051	1052
1053	1054	1055	1056
1057	1058	1059	1060
1061	1062	1063	1064
1065	1066	1067	1068
1069	1070	1071	1072
1073	1074	1075 Kaptolski trg i kip Blažene Djevice Marije s četiri anđela, djelo kipara Antona Dominika Fernkorna postavljeno iznad Bolléove česme iz 1873. godine	1076
1077	1078	1079	1080
1081	1082	1083	1084
1085	1086	1087	1088
1089	1090	1091	1092
1093	1094	1095	1096
1097	1098	1099	1100
1101	1102	1103	1104
1105	1106	1107	1108
1109	1110	1111	1112
1113	1114	1115	1116
1117	1118	1119	1120
1121	1122	1123	1124
1125	1126	1127	1128
1129	1130	1131	1132
1133 6.7.2019. - DrugaÄŤiji pogled na ZagrebaÄŤku katedralu	1134	1135	1136
1137	1138	1139	1140
1141	1142	1143	1144
1145 Zagrebačka katedrala bez skela i sa sve tri kule na broju (lijevo kula Severnik, u sredini Bakačeva kula i desno kula Nebojan).	1146	1147	1148
1149	1150	1151	1152
1153	1154	1155	1156
1157	1158	1159	1160
1161	1162	1163	1164
1165	1166	1167	1168
1169	1170	1171	1172
1173	1174	1175	1176
1177	1178	1179	1180
1181	1182	1183	1184
1185	1186	1187	1188
1189	1190	1191	1192
1193	1194	1195	1196
1197	1198	1199	1200
1201	1202	1203	1204
1205	1206 Zagreb ima dugu i bogatu tradiciju kavana i slastičarnica. Prvu kavanu u Zagrebu otvorio je trgovac Leopold Dun 1748. godine. Osim kave, gosti su mogli popiti čaj ili čokoladu. Glavne zagrebačke kavane bile su smještene na Harmici, središnjem zagrebačkom trgu. Na uglu Praške ulice i današnjeg Trga bana Josipa Jelačića radila je najposjećenija Narodna kavana.	1207	1208
1209	1210 Titula najotmjenije i najljepše zagrebačke kavane dugo je pripadala kavani Corso. Tijekom 19. stoljeća, pečat zagrebačkom kavanskom životu davale su: Kazališna kavana, Kavana Medulić, Central, Zagreb i Mala kavana. Odisale su otmjenim bečkim kavanskim stilom.	1211	1212 Prvotno se kavana zvala Pariz ali je, zbog političkih razloga, početkom Prvog svjetskog rata, promijenila naziv u Medulić. Godine 1927., zgrada je promijenila vlasnika a njena je unutrašnjost adaptirana prema projektu arhitekta Stjepana Gomboša. Tada je prvi kat preuređen u prostor za biljar. Na jednom od zidova preuređenog prostora, bila je postavljena keramoskulprura „Djevojka i harmonikaš“, kiparice Stelle Skopal.
1213 Titula najotmjenije i najljepše zagrebačke kavane dugo je pripadala kavani Corso. Tijekom 19. stoljeća, pečat zagrebačkom kavanskom životu davale su: Kazališna kavana, Kavana Medulić, Central, Zagreb i Mala kavana. Otmjeni bečki kavanski stil bio je uzor mnogim kavanama koje ga manje ili više uspješno oponašaju.	1214 Nakon Drugog svjetskog rata, prostor kavane prenamijenjen je u duhu vremena, u radničku menzu. Godine 1955. godine prizemlje je preuređeno prema projektu arhitekta Ugrenovića u kavanu Bled. U razdoblju od 1964. do 1970. godine u kavani su se održavale predstave kazališta Jazavac. Nakon preseljenja kazališta Jazavac u nekadašnje kino Apollo u Ilici 31, kavana je preuređena i vraćen joj je naziv Medulić.	1215	1216 Jednu od poznatijih kavana izvan Harmice, popularnu Palainovku, otvorio je na Vrazovom šetalištu 1847. godine, Matija Pallain
1217	1218	1219 Glavne zagrebačke kavane bile su smještene na Harmici, središnjem gradskom trgu. Gradski vodič iz 1892. godine opisuje ih slijedećim riječima: „Na južnoj strani trga poredane su velike kavane, ispred kojih su namješteni stolovi pod platnenim šatorima na prostoru ukrašenom cvijećem i zelenilom, gdje mogu gosti boraviti u ljetno doba. Ugodno je boraviti na tom mjestu, jer tu kola mnogobrojno občinstvo, osobito u jutro za vrijeme dnevnog sajma, na koji dolazi seljaštvo iz okolice u slikovitih svojih nošnjah.”	1220
1221	1222	1223 Gradsko dramsko kazalište Gavella (GDK Gavella) osnovano je 29. svibnja 1953. godine i osnovna mu je djelatnost izvođenje dramskih predstava. Smješteno je u Frankopanskoj ulici 10 u Zagrebu. Ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella je kazališni redatelj Dražen Ferenčina. Skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom "pobunjenika" iz HNK Zagreb, na čijem je čelu, kao primus inter pares, bio doktor Branko Gavella, preuzela je 29. svibnja 1953. godine zgradu "Malog kazališta" u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište. Zbog obnove prostora prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a kazalište je gledateljima otvorilo svoja vrata 30. listopada 1954., s predstavom Golgota Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle.	1224
1225 Bivše kino Apollo (Apolo) na adresi Ilica 31 u Zagrebu (u dvorišnom dijelu zgrade) izgrađeno je 1911. – 1912. godine, a službeno je otvoreno 1912. godine. Zgradu je u kasno-secesijskom stilu projektirao poznati arhitekt Ignjat Fischer. Budući da u to vrijeme koncept dizajna namjenskih kino dvorana još nije bio sasvim definiran, Fischer ga je osmislio u obliku potkove, po uzoru na klasična kazališta. Danas je taj povijesni prostor svima dobro poznat kao Satiričko kazalište Kerempuh.	1226	1227	1228
1229	1230 Kino Balkan Zgradu u kojoj se nalazi Kino Europa izgradila je 1925. imućna obitelj Müller. Kao nasljednici najveće zagrebačke ciglane na Kustošiji, braća Alfred i Leo podigli su zdanje u današnjoj Varšavskoj. Njihov je otac, također Alfred, još 1913. sagradio Kino Helios, gdje je danas kazalište Gavella. Nacrt za izgradnju kina Balkan i trgovačke stambene zgrade naručio je 1924., pa prepustio posao u ruke sinova. Nacrte je za kino Balkan izradio Srećko Florshuetz	1231 Kino Balkan Zagreb, 210208. Kino Europa Palace 1931g.. Stare fotografije kina Europa u Varsavskoj ulici. Koja se za vrijeme komunizma zvalo Balkan. Foto: Goran Mehkek/ Cropix	1232 Kino Balkan Zagreb, 210208. Kino Europa Palace 1931g..Unutrasnjost. Stare fotografije kina Europa u Varsavskoj ulici. Koja se za vrijeme komunizma zvalo Balkan. Foto: Goran Mehkek/ Cropix
1233 Kino Balkan Zagreb, 210208. Kino Europa Palace 1931g.. Predvorje Stare fotografije kina Europa u Varsavskoj ulici. Koja se za vrijeme komunizma zvalo Balkan. Foto: Goran Mehkek/ Cropix	1234	1235	1236
1237 Kultno Kino Central u Petrinjskoj ulici 4 u Zagrebu više ne radi kao klasično kino. Prostor je u međuvremenu promijenio namjenu, a danas se na toj lokaciji ili u neposrednoj blizini nalaze drugi sadržaji.	1238	1239 Art-kino GRIČ pokrenuto je 4. siječnja 2012. u prostoru kinematografa Grič koji je u vlasništvu tvrtke Kinematografi d.d., a sagrađen je prije više od sedam desetljeća. Projektirali su ga slavni hrvatski arhitekti Drago Ibler i Stjepan Planić 1940., a projekt izgradnje financirao je građevinski poduzetnik Đuro Simon unajmivši dugoročno prostor u prizemlju hotela Tri gavrana. Prvi naziv kina bio je Rex, a potom se kino od 1941. do 1945. godine zvalo Klek. Za vrijeme socijalizma kino se zvalo Kosmaj, bilo je u sastava poduzeća Kinematografi osnovanog 1946, a u njemu su se nerijetko projekcije održavale od jutra do večernjih sati. Kino Kosmaj bilo je posebno popularno po špageti vesternima, kung-fu i erotskim filmovima. 1990. kino dobiva ime Grič.	1240
1241	1242	1243	1244
1245	1246 kino Kustosija Rušenje starog kina Kustošija koje je sagrađeno 30-tih godina prošlog stoljeća izaziva bojazan kod stanara da se ne ponove u zadnje vrijeme cesta urusavanja i prodiranja podzemnih voda. Foto: Nenad Dugi	1247	1248
1249 Nekadašnje kultno kino Mosor u Zagrebu više ne djeluje kao kino dvorana, već je prostor u potpunosti preuređen i danas u njemu djeluje privatno kazalište Luda kuća (vlasnici Rene Bitorajac i Branko Đurić Đuro).	1250	1251 Kino Triglav u Zagrebu više ne postoji kao aktivno kino. Nalazilo se na Trešnjevci, u Okićkoj ulici, a danas se u tom prostoru nalazi prodavaonica DM-a.	1252 kino Tuškanac foto Ranko Suvar
1253	1254	1255	1256
1257	1258 foto Zorislav Petrić	1259 1908. – sv. Juraj je premješten na novu lokaciju jugozapadno od zgrade Hrvatskog narodnog kazališta gdje se i danas nalazi.	1260
1261 Začetak kule mnogi vide u ispravi iz 1247. godine kojom kanonici mole kralja komad zemlje na Gradecu da i oni podignu svoju utvrdu u koju bi se sakrili ako ponovno dođe do napada i provale Tatara. Prema tumačenjima dijela novije historiografije mogao bi Popov toranj zapravo biti branič-kula ranije manje zemljano-drvene utvrde koja se nalazila na ovom reljefno uzdignutom i dominantnom dijelu gradečkog brda.	1262	1263	1264
1265	1266	1267	1268
1269	1270 Zgrada sanatorija je sagrađena 1908. godine, osnovu za zgradu je napravio Ignjat Fischer, a gradnju nadgledao arhitekt Vjekoslav Heinzel.	1271	1272 Kuće su sagrađene 1920./1921. godine prema projektu ing. Pavla Jušića, a ispred Gradskog građevnog ureda nacrte je potpisao ing. Karlo Vajda. Šest trokatnica H-tlocrta sagradila je Gradska općina za manje imućno pučanstvo u sklopu svog programa rješavanja poratne stambene krize 1920-ih godina u Zagrebu. Na tome zemljištu je ranije bila jedna od brojnih ciglana, a cijelo zemljište od Hochmanove do Savske ulice, između Kršnjavoga i Klaićeve ulice, pripadalo je Adolfu Mülleru, vlasniku ciglane na Črnomercu. Kuće su do danas zadržale svoj izvorni izgled. Kasnije je na južnom dijelu parcele dograđena mala gimnastička dvorana koja je na toj strani zatvorila ulaz u zajedničko dvorište.
1273	1274	1275	1276
1277	1278	1279	1280
1281	1282	1283	1284 Odluka o gradnji dvorane donesena je 1957. godine. Projekt je izradio arhitekt Marijan Haberle, a gradnja je počela 1961. i s prekidima trajala sve do 1973. Svečano je otvorena 29. prosinca 1973. godine.
1285	1286	1287	1288
1289	1290	1291	1292
1293	1294	1295	1296
1297	1298	1299	1300
1301	1302	1303	1304
1305	1306	1307	1308
1309	1310	1311	1312
1313	1314	1315	1316 Panorama. Metaloprerađivački školski centar Prvomajska, Tehnički obrazovni centar Prvomajska
1317 Tramvajska pruga u Heinzelovoj izgrađena je 1926. godine, dok se ulica još zvala Sajmišna, jer je spajala Međašni trg (današnji Kvaternikov trg) i Sajmište. Današnje ime Heinzelova dobiti će 1934. godine. Tramvaj će Zvonimirovom krenuti 1935. godine (Draškovićeva - Zvonimirova - Harambašićeva). Kolorirani detalj fotografije oko 1930. godine autor: Vladimir Horvat	1318	1319	1320
1321	1322	1323	1324
1325	1326	1327 U 18. je stoljeću među gradovima postignut trajni mir. Zajedničkim su snagama izgradili most koji je postao dijelom kratke prometnice Kamenita vrata – kaptolska vrata (danas Skalinska ulica). Most je opstao do 1899. kad je nakon regulacije Medveščaka i izgradnje Tkalčićeve ulice srušen, a njegovo je mjesto zauzela ulica.	1328 Najstariji zagrebački most bio je Pisani (šareni) most preko potoka Medveščak (današnja Tkalčićeva ulica). Na mostu su se već od 13. st. često vodili sukobi između biskupskog Kaptola i slobodnog kraljevskog grada Gradeca zbog stjecanja zemljišnih posjeda, odnosno oslobađanja od raznih nameta. U 17. je st. nakon jednog takvog oružanog sukoba do kojeg je došlo prilikom uređenja mosta, dobio nadimak Krvavi most.
1329	1330	1331	1332 Most je preko potoka Medveščak povezivao je gradsku općinu s kaptolskim Zagrebom. No, razvojem industrije došlo je do zagađenja koje je natjeralo gradske vlasti na uvođenje kanalizacije. Taj zahvat je doveo do zatvaranja potoka i konačnog rušenja mosta 1899. godine.
1333	1334	1335	1336
1337	1338	1339	1340 Tramvaj u Kukovićevoj (danas Hebrangovoj) ulici 1917. godine. Tramvajska linija Južni kolodvor (danas Zapadni kolodvor) - Draškovićeva prolazila je kroz Boškovićevu, Kukovićevu i Klaićevu ulicu od 1892. godine do 1926.godine.
1341	1342	1343	1344 Kula Lotrščak s Ilice
1345 Kule je nakon gubitka obrambene funkcije više puta adaptirana za stambenu uporabu, a konačni oblik dobit će u 19. stoljeću (nakon više prijedloga rekonstrukcije). Zanimljivo je da kula originalno nije imala današnje ime „Lotrščak“; ono je novijeg datuma.	1346	1347	1348 Izgled kule se može vidjeti i na akvarelu iz 1792. godine. Tada kula ima dva kata (gornji kat dva, donji jedan prozor), a na vrhu krova nalazi se i mali tornjić s baroknom lukavicom.
1349	1350	1351	1352
1353	1354	1355	1356
1357	1358 U „Galeriji nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba“ pogrešno se navodi kao „kuća Mlinarić“ prema vlasniku prvotne prizemnice, sagrađene 1809. godine, od koje nema traga. Svoj identitet kuća zahvaljuje pripadnicima obitelji Župan i Ottinger, koje su je najdulje posjedovale i preoblikovale: sadašnje lice pročelja dala je izvesti Victorine Halbärth, rođ Ottinger 1932. godine.	1359	1360
1361	1362	1363	1364
1365	1366	1367	1368
1369	1370	1371	1372
1373	1374	1375	1376
1377	1378	1379	1380
1381	1382	1383	1384
1385	1386	1387	1388
1389	1390	1391	1392
1393	1394	1395	1396
1397	1398	1399	1400
1401	1402	1403	1404
1405 Bogati krovni vijenac dekoriran je zgrafito zidnim ukrasima i kartušama s imenima znamenitih kemičara.	1406 Matija Antolec bio je angažiran za razradu Bolléovih izvedbenih projekata, a sve nacrte/tlocrte s dispozicijom prostorija parafirali su Antolec i Gustav Janeček (profesor i predstojnik Kemijskog zavoda od 1879. do 1924.). Izvedba radova povjerena je zagrebačkom graditelju Janku Jambrišaku. Sjeverno pročelje neorenesansne zgrade, koje gleda na južno pročelje Akademijine palače	1407 Kemijski laboratorij (Lučbeni zavod), danas Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Strossmayerovom trgu 14 sagrađena je 1883-1884. prema projektu Hermana Bolléa.	1408
1409	1410	1411	1412
1413	1414	1415	1416
1417	1418	1419	1420
1421	1422	1423	1424
1425	1426	1427	1428
1429	1430	1431	1432
1433	1434	1435	1436
1437	1438	1439	1440
1441	1442	1443	1444
1445	1446	1447	1448
1449	1450	1451	1452
1453	1454	1455	1456
1457	1458	1459	1460
1461	1462	1463	1464
1465	1466	1467	1468
1469	1470	1471	1472
1473	1474	1475	1476
1477	1478	1479	1480
1481	1482	1483	1484
1485	1486	1487	1488
1489	1490	1491	1492
1493	1494	1495	1496 Palača Pongratz u Visokoj 22 te zdanja u Visokoj 15 i Mesničkoj 23 čine dio istog kompleksa, smještenog na samom kraju Visoke ulice i na perivojnim padinama prema Tuškancu te Streljačkoj i Mesničkoj ulici. Začetke datiramo u srednji vijek, kada se podižu obrambeni bedemi Gradeca, kao i Mesnička kula, koja u 16. stoljeću doživljava veću obnovu ili pak ponovnu izgradnju. Ostaci kvadratne kule pronađeni su u strukturama današnje građevine. U 18. stoljeću kula se nadograđuje u stambeni kompleks te se uz nju gradi barokna palača Mihovila Blažekovića (Visoka 15). Tijekom prve polovine 19. stoljeća izmjenjuju se vlasnici, sve do 1853. kada je kupuje obitelj Pongratz, u čijem će vlasništvu biti idućih osamdesetak godina.
1497 Pongratzi u više navrata obnavljaju zgrade. Neposredno nakon kupnje dograđuju sjeverno krilo i podižu zgradu u Mesničkoj 23. Godine 1878. dodaje se kupaonski blok prema projektu arhitektonskog biroa Grahor i Klein. Uz njega se 1886. prigrađuje novi volumen s kuhinjom u prizemlju i lođom u katu. Glavni salon proširuje se prema projektu Kune Waidmanna 1891. godine. Dodatne prigradnje (poligonalni rizalit i erker) izvodi bečki arhitektonski biro Fellner i Helmer 1902., oblikujući pročelja palače u neobaroknom stilu. Oko 1907. uređuje se perivoj prema projektima krajobraznog arhitekta Carla Gustava Swenssona. Nove zahvate projektira Ignjat Fischer 1911. godine, poštivajući zatečene oblikovne elemente.	1498 Palača je od 1887.-1930. godine u vlasništvu Guida Pongratza (otuda naziv Pongračev dvorac ili kuća). Od 1835.-1887. godine palača je u vlasništvu grofa Aleksandara Draškovića (otuda naziv Kuća Aleksandra Draškovića u Visokoj ulici br. 22). Grad Zagreb kupuje zgrade 1930. i izvodi preinake radi smještaja kraljevske obitelj Karađorđević. Nakon 1930. godine palača nosi naziv Kraljev dvor kao rezidencija kralja Aleksandra.	1499	1500
1501	1502	1503 Spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, pučkom pjesniku i fratru, rad kipara Ivana Rendića, svečano je otkriven na početku Mesničke ulice, za trajanja Jubilarne gospodarske izložbe u Zagrebu 1891. godine.	1504
1505	1506 Rad Ivana Rendića postavljen na lokaciju u Zagrebu 1891. godine. Isti spomenik podignut je 1890. godine u Makarskoj. Rad Ivana Rendića postavljen na lokaciju u Zagrebu 1891. godine. Isti spomenik podignut je 1890. godine u Makarskoj.	1507	1508
1509	1510	1511	1512
1513	1514	1515	1516
1517	1518	1519	1520
1521	1522	1523	1524
1525	1526 Gradnja zgrade Središnji ured za osiguranje radnika započela je u kolovozu 1925. godine, a useljena je u veljači 1928. godine.	1527	1528
1529	1530	1531	1532
1533	1534	1535	1536
1537	1538	1539	1540
1541	1542	1543	1544
1545	1546	1547	1548
1549	1550	1551	1552
1553	1554	1555	1556
1557	1558 1882. - kuća/palača Ljudevita baruna Vraniczany-Dobrinovića (danas Moderna galerija).	1559 1882. - kuća/palača Ljudevita baruna Vraniczany-Dobrinovića (danas Moderna galerija).	1560
1561	1562	1563	1564
1565	1566	1567	1568
1569	1570	1571	1572
1573 Panorama Zagreba 230311 Zagreb, 230311. Hotel Westin. Panorama Zagreba sa muzejom Mimara snimljena sa 17. kata hotela Westin tijekom novinske konferencija Tvornice duhana Rovinj. Foto: Tomislav Kristo / CROPIX	1574	1575	1576
1577	1578	1579	1580
1581 Jedna od najreprezentativnijih javnih zgrada u Zagrebu - Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK) u Ulici Hrvatske bratske zajednice, svečano je otvorena 28. svibnja 1995. godine. Prije preseljenja u novu zgradu knjižnica je bila smještena u secesijskoj zgradi na Marulićevom trgu (danas Hrvatski državni arhiv). Kamen temeljac za novu zgradu postavili su još 1988. godine akademici Andro Mohorovičić i Ivan Jurković. Zgradu su projektirali hrvatski arhitekti Velimir Neidhardt, Davor Mance, Zvonimir Krznarić i Marijan Hržić.	1582 Nova zgrada NSK ogromnih je dimenzija - ukupno ima 44.432 kvadratna metra. Daleko je najveća knjižnica u Hrvatskoj i sadrži oko 3 milijuna svezaka knjiga. U zgradi NSK danas se čuvaju neprocjenjiva hrvatska nacionalna blaga – poput starih kodeksa na pergamentu. NSK čuva i primjerke prve hrvatske tiskane knjige – Misala po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine.	1583 Početci Knjižnice sežu u 1606. godinu kada su isusovci na Gradecu osnovali knjižnicu uz svoj kolegij. Prvi podatci o upisanim knjigama su iz 1611., a nakon ukidanja isusovačkog reda (1773.) osnovana je Kraljevska zagrebačka akademija znanosti koja je preuzela cjelokupnu biblioteku premjestivši je u svoju zgradu na Katarinskom trgu. Godine 1874., osnutkom Sveučilišta Franje Josipa, Akademijina knjižnica postaje Kraljevskom sveučilišnom knjižnicom te se premješta u zgradu današnjeg Rektorata Sveučilišta na Trgu Republike Hrvatske. U zgradu na Marulićevom trgu premještena je 1913. godine, a 1960. preimenovana je u Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku. Preseljenjem u novu zgradu 1995. u imenu je riječ biblioteka zamijenjena sa knjižnica.	1584
1585	1586	1587	1588
1589	1590	1591	1592
1593	1594	1595	1596
1597	1598	1599	1600
1601	1602	1603	1604
1605	1606	1607	1608
1609	1610	1611	1612
1613	1614	1615	1616
1617	1618	1619	1620
1621	1622	1623	1624
1625	1626	1627	1628
1629	1630	1631	1632
1633	1634	1635	1636
1637	1638	1639	1640
1641	1642	1643	1644
1645	1646	1647	1648
1649	1650	1651	1652
1653	1654	1655 Demetrovićeva kuća u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića br. 32). U ožujku 1841. sjedište Čitaonice i Matice ilirske seli se u Demetrovićevu kuću u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića br. 32). Tu je kuću, kao najmoderniju zgradu u ondašnjemu Zagrebu, izgradio Bartol Felbinger 1814/15. za bogata trgovca grčkoga podrijetla Đuru Demetrovića, jednog od najvažnijih financijskih pomagača i osnivača Čitaonice. Snalažljiv veletrgovac suknom i duhanom, Demetrović je kao ratni dobavljač vojnih uniformi za austrijsku vojsku u vrijeme napoleonskih ratova, osim silnoga bogatstva zaradio i titulu ugarskoga plemića, promijenivši prezime u Dömötörfy de Hogyis. Čitaonica je isprva dvije, a potom i tri sobe, unajmila za 160 for. godišnje od Lj Gaja koji se u Demetrovićevu kuću, u kojoj se nekoć nalazila trgovina sa skladištem odijela i uniformi, preselio početkom 1841., nakon povratka iz Rusije. Gaj je za 600 for. godišnje uživao sedam soba na II. katu te dvije sobe u prizemlju koje je uredio za svoju tiskaru. Drašković i njegovi ilirci namjeravali su seobom u Gajev stan odati priznanje Gajevu djelu i ličnosti, potencirajući osobno i kulturno-političko jedinstvo koje »nas k učredništvu narodnih naših novinah i k narodnoj tiskarni bliže steže i time pod jednim krovom ove institute narodne izobraženosti naše sjedinjuje i ukrepljuje« (J. Drašković).	1656
1657	1658 1993. – odlukom Hrvatskog sabora mijenja se naziv JAZU u Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).	1659	1660 Palača JAZU izgrađena je 1880. godine kao Akademijska palača (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) na južnoj strani Zrinskog trga. Zvali su je i "Strossmayerova kuća". Pročeljem je okrenuta prema Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a južnom fasadom prema Akademičkom trgu (današnji Strossmayerov trg).
1661	1662	1663	1664 Fotografija Akademičkog trga i palače HAZU-a, Ivan Standl, 1893.
1665 Nacrte palače većih dimenzija i primjerenije lokaciji izradio je Friedrich Schmidt s pomoću Hermana Bolléa, koji je u tu svrhu boravio u Italiji studirajući renesansnu arhitekturu Firence i Rima. Nakon odluke da se u zgradi smjeste uprava Akademije, Galerija slika i Arheološki odjel Narodnog muzeja, Schmidt i Bollé dovršavaju konačni projekt u veljači 1877.	1666	1667	1668 Razglednica prikazuje pročelje zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ispred zgrade, s obje strane, vidi se drvored i trg s parkom. Radi se zapravo o dijelu Zrinjevca, iako na razglednici piše Akademički trg.
1669 Kuća Kalina je secesijska zgrada izgrađena 1903.-1904. kao stambena zgrada za bogatog industrijalca Josipa Kallinu, koji je bio vlasnik i direktor tvornice keramike, posuđa i peći. Zato je i fasada opločena keramikom, kao vrst samoreklame. Kuću je projektirao zagrebački arhitekt Vjekoslav Bastl, a smatra se jednim od najvažnijih ostvarenja secesijske arhitekture u srednjoj Europi.	1670	1671	1672
1673	1674 Među historicističkim zgradama izgrađenima potkraj 19. stoljeća na istočnim obodima Strossmayerova trga u Zagrebu, arhitektonskom, urbanističkom, a ponajviše kulturno-povijesnom vrijednošću ističe se neorenesansno zdanje Palače Matice hrvatske. Palača je izgrađena 1886/87. prema projektu zagrebačkog arhitekta i građevinskog poduzetnika češkoga porijekla Ferde Kondrata. Prema njegovu projektu izvedena je također i dogradnja zapadnoga krila palače 1891/92. Današnji oblik palače definiran je 1921. dogradnjom sjevernoga krila s dvorišnim aneksom prema projektu zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića. Gradnju Matičine palače predložio je, osmislio i organizirao dugogodišnji Matičin tajnik i blagajnik Ivan Kostrenčić, iznimno pedantna osoba upućena u sve detalje Matičine organizacije, poslovne i financijske sposobnosti.	1675	1676
1677	1678	1679 Palača Narodnih novina (sagrađena 1891. godine arhitekt Kuno Waidmann), križanje Prilaz JNA, Frankopanska ulica, Trg maršala Tita (današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Prilaz Gjure Deželića, Frankopanska ulica, Trg Republike Hrvatske), oko 1967. godine	1680
1681	1682 Palača Pongratz podignuta je kao najamna kuća u neorenesansnome stilu na središnjem zagrebačkom trgu. Obitelj Pongratz koja ju je naručila bila je jedna od najutjecajnijih obitelji toga vremena u Zagrebu. U prizemlju su bili prodajni prostori pa je bilo rastvoreno arkadama – dvorište se moglo lukovima otvoriti za određena javna zbivanja. Na katovima su bili stanovi za najam. Palača se isticala ugaonim erkerom izvedenim na lijevome uglu glavnoga pročelja. Zidni plašt pročelja u prizemlju i na prvome katu bio je obrađen u rustici, a drugi i treći kat bili su puno razvedeniji i s više dekorativnih elemenata pa ih „povezuju“ pilastri koji bojom odudaraju od pozadine, čime se stvara i koloristička igra, a razigranost prelazi i na razvedeno krovište s dvama ugaonim oblicima nalik na četverostrane piramide konkavnih bridova s kapom na vrhu. Prozori drugoga kata naglašeni su trokutastim zabatima. Između prvoga i drugoga kata postoji snažni vijenac. Palača se prema Trgu bana Jelačića otvarala s devet prozorskih osi (uključujući spomenuti ugaoni erker), a ulaz je bio smješten u središtu – u petoj osi. Iako na prvi pogled palača djeluje simetrično, građena je na zemljištu nepravilna tlocrta. Srušena je 1937. godine, a na njezinu je mjestu MarcelloPiancentini sagradio zgradu Assicurazione generali (1837. – 1840.).	1683	1684
1685	1686	1687	1688
1689	1690	1691	1692
1693	1694	1695	1696
1697	1698	1699	1700
1701	1702	1703	1704
1705	1706	1707	1708
1709	1710	1711	1712
1713	1714	1715	1716
1717	1718	1719	1720
1721	1722	1723	1724
1725	1726	1727	1728
1729	1730	1731	1732
1733	1734	1735	1736
1737	1738	1739	1740
1741	1742	1743	1744
1745	1746	1747	1748
1749	1750	1751	1752
1753	1754	1755	1756
1757	1758	1759	1760
1761	1762	1763	1764
1765	1766	1767	1768
1769	1770	1771	1772
1773	1774	1775	1776
1777	1778	1779	1780
1781	1782	1783	1784
1785	1786	1787	1788
1789	1790	1791	1792
1793	1794	1795	1796
1797	1798	1799	1800
1801	1802	1803	1804
1805	1806	1807	1808
1809	1810	1811	1812
1813	1814	1815	1816
1817	1818	1819	1820
1821	1822	1823 Sredinom 80-ih godina 19. stoljeća Cmrok je postao popularno zagrebačko izletište i šetalište, a tu su se održavali i prvi skijaški tečajevi u Zagrebu. U ispravama iz 18. stoljeća spominje se i pod imenom Smrek, pretpostavlja se zbog okolne smrekove šume, a do današnjeg imena došlo se iskrivljenim izgovorom navedenom imena.	1824
1825 Postoji i druga verzija nastanka imena; naime, tamo je nekada postojala gostionica koju je držao stanoviti gospodin Rok, poznatiji pod nadimkom Bajs (gospodin je svirao instrument bajs pa se za tu gostionicu govorilo i Kod Bajsa, op. ur.). Kako su se ondašnja gospoda voljela hvaliti poznavanjem njemačkog jezika, prilikom odlaska u tu gostionicu govorili su: „idemo zum Rok“. I tako je vremenom iz “zum Rok” iskrivljavanjem prešlo u Cmrok.	1826	1827	1828
1829	1830	1831	1832
1833	1834 Povijesna cjelina Paromlina u Koturaškoj 1 sagrađena je u dugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. Prva zgrada zagrebačkog »parnog i umjetnog mlina« sagrađena je 1863. prema projektu graditelja Janka Jambrišaka. Današnje zgrade sagrađene su na tome mjestu 1906./1908. prema projektu arhitektonskog biroa Hönigsberg & Deutsch, nakon katastrofalnog požara u kojem je 1906. potpuno uništena stara zgrada mlina. Armiranobetonski silos sagrađen je 1908. (projekt i izvedba građevnog poduzetništva ing. Josip Dubský i drug).	1835	1836
1837 Još od početka 80-tih godina prošlog stoljeća razmišljalo se o prenamjeni Paromlina. Novim ambicioznim projektom (Gradska knjižnica Grada Zagreba – Paromlin) planiran je potpuno novi blok u kojem bi se optimalnom obnovom preostala povijesna građevna struktura i dijelovi postrojenja očuvali kao kulturno dobro.	1838 Na sjevernom rubu kompleksa sagrađena je 1921. stambena jednokatnica, s mansardnim stanovima prema nacrtima arhitekta Janka Holjca. Kompleks je napušten od 1988. kada je stradao u velikom požaru. Zbog dugogodišnje nebrige i neprovođenja sanacije objekata u dva navrata 2013. došlo je do urušavanja južnog zida glavne zgrade Paromlina i većeg dijela sjevernog i zapadnog zida, a 2014. je izvršen kulturocid, kada je po nalogu Ureda Grada Zagreba do temelja srušen dio tih urušenih zidova.	1839 Građevine proizvodnog sklopa oblikovane su utilitarno-racionalističkim formalnim govorom, isprva s osloncem na protoindustijsku arhitektoniku klasicističke stilizacije (projekti ateliera Honigsberg & Deutsch, graditelj Ivan Štefan), a potom u duhu postsecesijskog modernizma (projekti ateliera Kalda i Štefan). Zgrada ravnateljstva, jedini očuvani objekt prvog Paromlina (projekt Janka Jambrišaka, 1880., pregradnja i preoblikovanje Gjuro Carnelutti, 1895/1900), nosi značajke reprezentativnog visokog historicizma. Tvornički dimnjak (projekt tvrtke H. R. Heinicke, 1916), atraktivni je kompozicijski akcent paromlinskog sklopa.	1840
1841	1842	1843	1844
1845	1846	1847 Paviljon	1848
1849	1850	1851	1852
1853	1854 Zagreb (Croatie) : Petrinjska ulica = Rue des Petrinjiens. ImpresumZagreb : Naklada papirnica A. Brusina, 1906. Materijalni opis1 razglednica : tisak ; 9 x 13,8 cm. NakladnikTiskara A. Brusina Mjesto izdavanjaZagreb Vrstavizualna građa • razglednice ZbirkaGrafička zbirka NSK • Zbirka razglednica Formatimage/jpeg PredmetZagreb –– Petrinjska SignaturaRZG-PETR-1 Obuhvat(vremenski)20. stoljeće NapomenaRazglednica je putovala 1908. godine. PravaJavno dobro Identifikatori000954548 NBN.HRNBN: urn:nbn:hr:238:001652 Izvor: Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu	1855	1856
1857	1858	1859	1860
1861	1862	1863	1864
1865	1866	1867	1868
1869 Ukupna dužina pruge bila je 2,6 kilometara, širina kolosijeka 600 mm, uz najveći uspon od čak 19 posto. Vozni park sastojao se od jedne parne lokomotive, jednog službenog vagona, te triju četveroosovinskih putničkih vagona. Bilo je ideja da se pruga produži prema Granešini, no zbog brojnih poteškoća od toga se odustalo, te se kasnije izgradila pruga Dubrava-Slanovec.	1870 Prva 'pionirska' željeznica na našim prostorima izgrađena je u Zagrebu, u Maksimiru 1947.godine. Polazna postaja bila je na jugoistočnom dijelu parka (iza poljoprivredno-šumarskog fakultetskog dobra), odakle je pruga vodila prema sjeveroistoku. Prolazila je kroz Maksimirsku šumu, prelazila potok Bliznec, pa Štefanovec, nastavivši pored korita potoka dalje do krajnje postaje 'NO Hrvatske'.	1871	1872 Na današnjem Trgu Franje Tuđmana postojao je kompleks Pješačke vojarne “princa Rudolfa” od 13 zgrada. Vojarna je izgrađena 1888./1889. godine prema projektu Franza Grubera i Carla Wölcknera (Atelijer Gruber & Völckner) iz Beča. Veći dio je porušen 1978. godine a sačuvane su 4 zgrade u Ulici Republike Austrije 14-16-18-20. Te 4 zgrade danas koriste Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (kbr. 14 i 20), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (kbr. 16), Gradski zavod za prostorno uređenje (kbr. 18), a ostalo je javna zelena površina.
1873	1874	1875	1876
1877	1878	1879	1880
1881	1882	1883	1884
1885	1886	1887	1888
1889	1890	1891	1892
1893	1894	1895	1896
1897	1898	1899 Godine 1904. na praznom zemljištu (omeđenom Kurelčevom, Vlaškom, Palmotićevom i Jurišićevom ulicom) izgrađen je stambeni kompleks i nova zgrada Pošte s pročeljem u Jurišićevoj ulici.	1900
1901	1902	1903	1904
1905	1906	1907	1908
1909	1910	1911	1912
1913	1914	1915	1916
1917	1918	1919	1920
1921	1922	1923	1924
1925	1926	1927	1928
1929	1930	1931	1932
1933	1934	1935	1936
1937	1938	1939	1940
1941	1942	1943	1944
1945	1946	1947	1948
1949	1950	1951	1952
1953	1954	1955	1956
1957	1958	1959	1960
1961	1962	1963	1964 29. lipnja 1886. godine održana je u Zagrebu prva biciklistička utrka. Mjesto održavanja bilo je na Zrinjevcu, nedavno uređenom parku na sjeveru tzv. Lenucijeve potkove. Natjecatelji su se utrkivali u dvjema kategorijama: velikih i malih bicikala. Prvo hrvatsko društvo biciklista utemeljeno je prethodne godine (1885.), a prvo zagrebačko biciklističko trkalište izgrađeno je 1891. godine na današnjem Rooseveltovom trgu. Dao ga je izgraditi Hrvatski klub biciklista Sokol. Na tom je trkalištu 1892. održano i prvo biciklističko Prvenstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u utrci na 5000 metara. Inače prvi bicikl donio je u Zagreb još davnih 1860-ih trgovac Ladislav Beluš i to sa Svjetske izložbe u Parizu.
1965	1966 15. rujna 1916. godine održana je osnivačka skupština na kojoj je osnovana Prva Hrvatska tvornica ulja. S radom je započela u ljeto 1917. godine na adresi Palmotićeva 82 proizvodilo se ulje od buče i suncokreta. 1920. godine proizvodnja seli u Branimirovu. Od 5. travnja 1946. godine nosi naziv „Tvornica ulja Crvena Zvijezda“ Zagreb, od 31. prosinca 1946. godine nosi naziv „Tvornica ulja Zagreb“. 1956.godine započinje proizvodnja Margarina. 1959. godine počela proizvodnja Majoneze u tubi, a 1965. godine započela je proizvodnja majoneze u foliji. 1995. godine mijenja ime u ono koje i danas nosi, Zvijezda d.d.	1967	1968
1969	1970	1971	1972
1973 Prvi auto taxi pojavio se na Trgu bana Josipa Jelačića 11. lipnja 1901.godine. Nakon Buickove automobilske premijere, fijakerist Tadija Bartolović naručio je iz tvornice Nesseldorf u Badenu kraj Beča automobil i doveo prvi auto taksi u Zagreb. Njegov automobil imao je motor od 6 KS, težine 950 kilograma te je koštao 4600 kruna. U pokusnoj vožnji osim članova povjerenstva prisustvovao je i gradski načelnik Adolf Mošinski. Na Trgu Bana Josipa Jelačića se nalazilo stajalište prvog auto-fijakera. Pošto je cijena bila ista kao i kod fijakera građani su u velikom broju počeli koristiti usluge novog prijevoznog sredstva. Udruženje auto taksi prijevoznika grada Zagreba osnovano je 1924. godine. Pozivni centar se otvara 1977. godine i počinje s radom sa 160 vozila uključenih u radio mrežu.	1974	1975	1976
1977 Prvi električni tramvaj u Zagrebu, proizveden u tvornici Ganz & Co. iz Budimpešte. Pušten u promet 18. kolovoza 1910. godine.jpg	1978	1979	1980
1981	1982	1983	1984
1985	1986	1987	1988
1989	1990	1991	1992
1993	1994	1995	1996
1997	1998	1999	2000
2001	2002	2003	2004
2005	2006	2007	2008
2009	2010	2011	2012
2013	2014	2015	2016
2017	2018	2019	2020
2021 Potok Medveščak izvire povrh Kraljičina zdenca.Potok Medveščak u svojoj prošlosti je tekao kroz Ksaversku dolinu, Medvedgradskom ulicom, zapadnom stranom Tkalčićeve (nekad zvane Potok) i ulicom Pod zidom. Nastavljao je iza cijelog niza kuća sa sjeverne strane Jelačićeva trga, zatim je tekao prema istoku prelazeći Bakačevu ulicu, između kuća u Vlaškoj pa sve do Jurišićeve. Dalje je tekao sjevernom stranom Jurišićeve, između Palmotićeve i Draškovićeve, da bi zatim skretao prema jugoistoku, kroz Sajmište i Ulicu Franje Račkoga preko Krešimirova trga i Držićeve do Radničke ceste, nastavljajući ravnicom između polja i vrtova do ulijevanja u Savu na Žitnjaku. Sva spomenuta mjesta i ulice u to su se vrijeme drugačije nazivala, ovo su, naravno, novija imena.	2022 Potok Medveščak izvire povrh Kraljičina zdenca.Potok Medveščak u svojoj prošlosti je tekao kroz Ksaversku dolinu, Medvedgradskom ulicom, zapadnom stranom Tkalčićeve (nekad zvane Potok) i ulicom Pod zidom. Nastavljao je iza cijelog niza kuća sa sjeverne strane Jelačićeva trga, zatim je tekao prema istoku prelazeći Bakačevu ulicu, između kuća u Vlaškoj pa sve do Jurišićeve. Dalje je tekao sjevernom stranom Jurišićeve, između Palmotićeve i Draškovićeve, da bi zatim skretao prema jugoistoku, kroz Sajmište i Ulicu Franje Račkoga preko Krešimirova trga i Držićeve do Radničke ceste, nastavljajući ravnicom između polja i vrtova do ulijevanja u Savu na Žitnjaku. Sva spomenuta mjesta i ulice u to su se vrijeme drugačije nazivala, ovo su, naravno, novija imena.	2023	2024 Ukupna dužina novog projektiranog korita Save između Jankomira i Mičevca iznosila je 50,9 km, a stari tok Save imao je 66,9 km, što je bilo skraćenje za 24%. Radovi su mogli početi poslije vodo-pravne rasprave, koja je obavljena 28. kolovoza iste godine. Za izvršenje radova sakupljan je doprinos od interesenata, a radove su financirali i državne ceste, državne željeznice, Južna željeznica te grad Zagreb. Nakon provedene javne rasprave prema izrađenom projektu u jesen 1899. godine počeli su i prvi radovi na izvedbi regulacije na području grada. Kada su žitelji preostalih naselja uz Savu vidjeli pozitivne učinke i brzo napredovanje radova, na osnovi njihovih zahtjeva radovi su prošireni i na dionice od Mičevca do Rugvice, od Podsuseda do Jankomira te od Podsuseda do granice s Kranjskom i Štajerskom (danas Slovenijom) na Sutli.
2025 Ovim proširenjem cjelokupna regulacija Save bila je podijeljena na četiri dionice i izrada projekata za njih počela je 1905. godine, a izvedba radova na novim dionicama počela je između 1906. i 1908. godine. Cijena jednog kilometra izvedene regulacije bila je oko 160.000 kruna, a ukupna cijena izvedbe regulacije Save od Slovenije do Rugvice iznosila je oko 9,700.000 kruna. Radi lakšeg praćenja izvedbe i nadzora radova cijeli je potez Save podijeljen na 36 radilišta odsjeka. Za lakše obavljanje nadzora i vođenje izvedbe radova 1902. godine sagrađena je zgrada za ured građevne uprave na lijevoj obali Save, odmah ispod željezničkog mosta na kraju Veslačke ulice. tu su se, osim tehničkog osoblja i uprave gradilišta, nalazile i radionice, skladišta materijala te stan za nadzornika radova. U toj zgradi u Veslačkoj br. 25 poslije 1945. godine jedno je vrijeme bila uprava poduzeća Hidroprojekt, nakon toga Hidrotehnički odjeljak Zagreb, a zatim uprava Direkcije za Savu. Sagrađene su i zgrade za uprave radilišta u Medsavama i u Mičevcu, u Podsusedu je za upravu radilišta korištena zgrada bivše mitnice. Već nakon nekoliko godina 1905. godine vidjeli su se i rezultati rada jer su se vodo- staji Save postupno snižavali, što je bio i jedan od ciljeva projekta. No, bilo je i neuspjeha, pretežno na mjestima starih korita ili tamo gdje su se radovi for širili, a nisu bile obavljene neophodne predradnje. Unatoč svim teškoćama, iz godine u godinu pojedine dionice puštane su na korištenje, glavno korito Save proširivalo se i formiralo postupno do projektom predviđenih dimenzija.	2026 Tvornica motora Zagreb (TMZ), proizvođač motora i motocikala iz Zagreba u razdoblju od 1947. do 1963. godine. Jedina je industrija ove vrste u Republici Hrvatskoj u razdoblju poslije II. Svjetskog rata. U tvornici su se proizvodili mopedi, skuteri, motorne pumpe, stabilni motori i mali poljoprivredni strojevi. Tvornica je političkom odlukom rasformirana 1963. godine kada se pogon, strojevi i preostali dijelovi prevoze u Mali Zvornik (Srbija) gdje se još kratko vrijeme (godinu dana) od preostalih dijelova koji su dovezeni iz Zagreba sklapaju stabilni motori „Savica“, a tvornica nosi ime „IMZ“. Nezainteresiranost vladajućih i nestručnost radnika dovela je do brze propasti tvornice „IMZ“, a primat proizvodnje mopeda u tadašnjoj Jugoslaviji preuzima „TOMOS“ (Tovarna motornih koles Sežana) sa sjedištem u Kopru (Slovenija).	2027	2028
2029	2030	2031	2032
2033	2034	2035	2036
2037	2038	2039	2040
2041	2042	2043	2044
2045 09.03.2026., Zagreb - Panoramski pogled na dio Zagreba.	2046	2047	2048
2049	2050 U rujnu 1958. godine održana je na Zagrebačkom velesajmu 2. izložba 'Porodica i domaćinstvo' za koju su arhitekti Aleksandar Dragomanović i Ninoslav Kovač napravili paviljon, koji je nakon izložbe postavljen na mjestu srušene sinagoge. Postavljanje je trajalo devedeset dana, a robna kuća je otvorena u travnju 1960. godine. Imala je i prve pokretne stepenice u Zagrebu. Izgorjela je u požaru na staru godinu 1980.	2051	2052
2053	2054	2055 U samom središtu Rokova perivoja nalazi se Zdenac Elegija, koja je do 1941. godine bila pohranjena u Modernoj galeriji. U periodu od 1941. do 1994. godine, nalazila se u dvorištu gliptoteke HAZU, a 1994. godine je postavljena na današnju lokaciju u Rokov perivoj. Autor Zdenca Elegija je Robert Frangeš Mihanović, koji je ovo djelo dao na poklon gradu u zamjenu za ustupljeni dio gradilišta na Rokovom perivoju za izgradnju vile. Skulptura uz fontanu pokazuje golo žensko tijelo koje stoji nad reljefom koji prikazuje prizore iz 'Raja', 'Čistilišta' i 'Pakla' Dantea Alighierija.	2056 Krajem 1647. i početkom 1648. godine kuga je poharala zagrebačko podgrađe. Stanovnici Gradeca odlučili su na Peneznoj gorici sagraditi kapelu sv. Roka, zaštitnika od kuge. Povijesni izvori navode da je svatko morao sudjelovati u gradnji: i plemići i obrtnici, muškarci i žene. Tako je nastala crkva sv. Roka, a prostor oko nje pretvoren je u groblje. Rokovo groblje stoljećima je bilo posljednje počivalište stanovnika Gradeca i Ilice. Sprovodi su se odvijali mukotrpno, uz strmu Rokovu ulicu, po blatu i snijegu, uz konje koji bi posustajali i ljude koji su nosili ljesove na rukama. Ovdje su pokapani i katolici i, od 1811. godine, Židovi jer se upravo ovdje nalazilo se prvo uređeno zagrebačko židovsko groblje.
2057 Kad je groblje 1876. godine zatvoreno, prostor je postupno mijenjao svoju ulogu. Mjesto smrti počelo se pretvarati u mjesto šetnje, predaha i tišine. Nakon 1. Svjetskog rata, iza 1918., na Rokovu perivoju niknula je prava mala umjetnička četvrt u kojoj su živjeli i stvarali: Nasta Rojc-Šenoa, Joza Kljaković, Ljubo Babić, Frangeš-Mihanović i mnogi drugi. Rokov je perivoj danas zelena oaza iznad Britanca, mjesto je gdje mnogobrojni Zagrepčani vole provoditi svoje slobodno vrijeme.	2058 Rokov perivoj nalazi se u samom centru grada. Od Trga bana Jelačića dijeli ga tek jedna tramvajska stanica. Nalazi se iznad Ilice, sa zapadne strane mu je Britanac, a s istočne Dežmanov prolaz, dok ga sa sjeverne zatvara Nazorova ulica.	2059	2060
2061	2062	2063	2064
2065	2066	2067	2068
2069	2070	2071	2072
2073	2074	2075	2076
2077	2078	2079	2080
2081	2082	2083	2084 Samoborček je naziv za uskotračnu željeznicu koja je spajala Zagreb sa Samoborom od 1901. do 1979. Željeznica je predana u javni promet 16. siječnja 1901. i taj dan se smatra njezinim rođendanom. Samoborček je prometovao jedno-kolosiječnom prugom širine 760 mm. Pruga je bila dugačka 19 km.
2085 Početkom 1950-ih godina pruga je bila produžena do Bregane, za potrebe tada novoosnovane tvornice "Vladimir Bakarić" u Bregani. Produženje trase do Bregane izvedeno je s nedostacima, što se odrazilo na poslovanje poduzeća "Gradske željeznice u Zagrebu", osnovanog 1950. godine odlukom Narodnog odbora grada Zagreba. Inače, Gradska željeznica bila je jedina željeznica u tadašnjoj Jugoslaviji koja je poslovala po samostalnom računu (odnosno nije poslovala u sastavu Jugoslavenskih državnih željeznica).	2086	2087	2088
2089	2090	2091	2092
2093	2094	2095	2096
2097	2098	2099	2100
2101	2102	2103	2104
2105	2106	2107	2108
2109	2110	2111	2112
2113	2114	2115	2116
2117	2118	2119	2120
2121	2122	2123	2124
2125	2126	2127	2128
2129	2130	2131	2132
2133	2134	2135	2136
2137	2138	2139	2140
2141	2142	2143	2144
2145	2146	2147	2148
2149	2150	2151	2152
2153	2154	2155	2156
2157	2158	2159	2160
2161	2162	2163	2164 Zagrebačka sinagoga bila je glavnim mjestom bogoslužja zagrebačke židovske zajednice u modernoj Hrvatskoj. Sinagoga je izgrađena 1867. u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji unutar Austro-Ugarske, a bila je u upotrebi do 1941. kada su je vlasti Nezavisne Države Hrvatske dale razgraditi. Sinagoga je izgrađena u pseudomaurskom stilu, dizajnirana prema hramu u gradskom kotaru Leopoldstadt u Beču i nalazila se u današnjoj Praškoj ulici. Bila je jedini namjenski židovski objekt za bogoslužje u povijesti grada Zagreba. Zgrada je bila jedna od poznatijih sinagoga u okolici.
2165	2166	2167	2168
2169	2170 Ulica koja povezuje Tkalčićevu s Opatovinom od 1878. nosi ime Skalinska ulica, a nekoć je ovaj prolaz nosio ime Štengice. Postoji od srednjeg vijeka kada su Turci ugrožavali Zagreb. Na sredini ulice nalazile su se zidine s kulom gdje su se nalazila 'Mala vrata' kroz koja se ulazilo u Kaptol. Do vrata se moralo doći štengama ili skalinama kojih danas više nema.	2171	2172
2173	2174	2175	2176
2177	2178	2179	2180
2181	2182	2183	2184
2185	2186	2187	2188
2189	2190	2191	2192
2193	2194	2195	2196
2197	2198	2199	2200
2201 Janko Kamauf (Zagreb, 10. prosinca 1801. – Zagreb, 11. kolovoza 1874.) bio je prvi gradonačelnik grada Zagreba. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1816. godine. Godine 1817. upisao je Pravoslovnu akademiju u Zagrebu, a pet godina kasnije u Pešti je položio odvjetnički ispit. Od 1823. bio je odvjetnik zagrebačke biskupije. Godine 1831. izabran je za gradskoga zastupnika, a godinu kasnije za gradskoga senatora te za Zagreb ostaje vezan službom sve do 1857. Janko Kamauf bio je i među osnivačima Prve hrvatske štedionice 1846. Na poticaj bana Josipa Jelačića Bužimskog 7. rujna 1850. Carskim su patentom spojeni jedinstveni Zagreb kraljevska slobodna varoš na brdu Gradecu, Kaptol, Nova ves, Vlaška ulica, podgrađe i pripadajuća im sela. Tako je Zagreb počeo živjeti kao jedinstveni grad, a za prvoga je gradonačelnika izabran upravo Janko Kamauf, posljednji varoški sudac Gradeca. Zagreb je u to vrijeme imao 16.036 stanovnika.	2202	2203	2204
2205	2206	2207	2208
2209	2210	2211	2212
2213	2214	2215	2216
2217	2218	2219	2220
2221	2222	2223	2224
2225	2226	2227	2228
2229	2230	2231	2232
2233	2234	2235	2236
2237	2238	2239	2240
2241	2242	2243	2244
2245	2246	2247	2248
2249	2250	2251	2252
2253	2254	2255	2256
2257	2258	2259	2260
2261	2262	2263	2264
2265	2266	2267	2268
2269	2270	2271	2272
2273	2274	2275	2276
2277	2278	2279	2280
2281	2282	2283	2284
2285	2286	2287	2288
2289	2290 Nadbiskup Juraj Haulik kupio je cinčani odljev ove skulpture i postavio ga 1867. godine ispred ulaza u park Maksimir (tadašnji Jurjavec) na postolje od moslavačkog granita. No zbog loših uvijeta za cinčani odljev spomenik biva preseljen na Akademički trg 1884. godine.	2291 Fotografija prikazuje spomenik svetom Jurju na današnjem trgu Josipa Jurja Strossmayera, nekad Akademičkom trgu. Spomenik je kositreni odljev kipa Antuna Dominika Fernkorna, a 1884. godine iz Maksimira je premješten pred palaču JAZU (danas HAZU). 1908. godine premješten je na treću lokaciju - Sveučilišni trg (danas Trg Republike Hrvatske).	2292
2293	2294 Spomenik Sveti Juraj ubija zmaja premješten je iz Maksimira 1884. godine, kada ga je nadbiskup Juraj Haulik darovao tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU). Spomenik je tada postavljen na Akademički trg.	2295 Budući da je stari cinčani kip propadao, u Beču je 1908. godine izliven novi, brončani primjerak. Taj novi spomenik postavljen je na današnju lokaciju kod Hrvatskog narodnog kazališta (tada ispred Trgovačko-obrtničke komore) na prijedlog Ise Kršnjavoga.	2296
2297	2298	2299 Zbog oštećenja materijala (cink), Haulik daruje kip Akademiji. Postavljen je ispred palače Akademije na današnjem Strossmayerovom trgu, usred cvjetne rondele 1884. godine i tu ostaje do 1907. godine kad seli na današnju lokaciju.	2300
2301 Zbog oštećenja materijala (cink), Haulik daruje kip Akademiji. Postavljen je ispred palače Akademije na današnjem Strossmayerovom trgu, usred cvjetne rondele 1884. godine i tu ostaje do 1907. godine kad seli na današnju lokaciju.	2302 Fotografija prikazuje spomenik Andriji Kačiću Miošiću Ivana Rendića. Isti spomenik podignut je 1890. godine u Makarskoj, a u Zagrebu je postavljen 1891. godine u povodu Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe.	2303	2304
2305	2306	2307 Fotografija prikazuje spomenik banu Josipu Jelačiću na Trgu bana Jelačića. Spomenik je izradio Antun Dominik Fernkorn, a podignut je i otkriven 16. prosinca 1866. godine na istoimenom trgu.	2308
2309	2310	2311	2312
2313	2314	2315	2316
2317	2318	2319 Akademički trg je 1928. godine preimenovan u Trg Josipa Jurja Strossmayera	2320
2321	2322	2323 Fotografija prikazuje spomenik Petru Preradoviću podignut 1894. na Trgu Josipa Jurja Strossmayera. Za grad Zagreb naručio ga je i gradu darovao Stjepan Miletić, a izradio ga je Ivan Rendić.	2324 Brončani spomenik djelo je istaknutog hrvatskog kipara Ivana Rendića. Izrađen je 1895. godine na narudžbu Stjepana Miletića, tadašnjeg intendanta HNK, koji ga je darovao gradu Zagrebu.
2325	2326	2327 Smatra se najuspješnijim Rendićevim djelom zbog vještog prikaza Preradovićeve suzdržanosti i dostojanstva.	2328
2329	2330 Svečano je otkriven 1895. godine na tadašnjem Akademičkom trgu (današnji Strossmayerov trg). Na sadašnju lokaciju premješten je tek 1954. godine.	2331 Spomenik nije oduvijek bio na Cvjetnom trgu. Svečano je otkriven 1895. godine na tadašnjem Akademičkom trgu (današnji Strossmayerov trg). Na sadašnju lokaciju premješten je tek 1954. godine.	2332
2333	2334 Spomenik sv. Jurja, rad je austrijskih kipara Windera i Kompatschera iz 1906. godine, a sastoji se od dva dijela: brončane statue sv. Jurja na konju koji stoji iznad poginulog zmaja isklesanog od dva komada kamena crvene rapske breče. Ovaj neuobičajen i rijedak prikaz sv. Jurja nakon bitke sa zmajem, svojom mirnoćom ostavlja duboki dojam. Do 1937. godine skulptura se nalazila u Mallnitzu, u Štajerskoj, kada ju kupuje dr. Želimir Mažuranić. Spomenik je bio postavljen u dvorištu vile u Jurjevskoj 5, na postamentu kojeg je izradio Ivo Kerdić. Darovnim ugovorom nakon smrti dr. Mažuranića skulptura postaje vlasništvo Grada. Godine 1994. spomenik je premješten na današnju lokaciju ispred Kamenitih vrata, na Trg Braće hrvatskog zmaja.	2335	2336
2337	2338	2339	2340 U ovom dijelu Vlaške ulice rodio se 14. XI. 1838. hrvatski romanopisac August Šenoa. Na mjestu gdje danas stoji spomenik Augustu Šenoi nalazio se obelisk, koji je postavio zagrebački biskup Alagović 1835. godine prigodom završetka uređenja biskupskog perivoja Ribnjak.
2341	2342	2343	2344
2345	2346	2347	2348
2349	2350	2351	2352
2353	2354	2355	2356
2357	2358	2359	2360
2361	2362 20.10.2022., Zagreb - Fotografija iz zraka stadiona Maksimir. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL	2363	2364
2365	2366	2367	2368
2369	2370	2371	2372
2373	2374	2375 Gradska uprava Zagreba pokrenula je inicijativu za izgradnju mreže gradske rasvjete i gradske plinare, pa je 1862. godine sklopljen ugovor između grada Zagreba i bavarskog poduzetnika Ludwiga Augusta Riedingera o uvođenju javne i privatne plinske rasvjete. U svrhu gradnje tvornice rasvjetnog plina Riedingeru je besplatno ustupljeno gradilište na uglu Kukovićeve (danas Hebrangove) i Gundulićeve ulice. Nakon proširenja tzv. 'Stara' plinara obuhvaćala je čitav prostor do Mažuranićeva trga i Žerjavićeve ulice. Stara je plinara zatvorena 22. travnja 1911. godine. 'Nova' je plinara na Radničkoj cesti puštena u rad 10. travnja 1911. godine.	2376
2377	2378	2379	2380 Žitelji malenog sela koji su obitavali u udolini južno od zidina katedrale spominju se još davne 1198. godine kao "hospites de vico Latinorum". Bilo je to "Latinsko selo", odnosno Laška ili Vlaška ves, koja se do 16. stoljeća izdužila u današnju staru Vlašku ulicu (od Bakačeve do Draškovićeve ulice).
2381	2382	2383	2384
2385	2386	2387	2388
2389	2390	2391	2392
2393	2394	2395	2396
2397	2398	2399	2400 Ban Ignjat Gyulay i njegova supruga Julija došli su na ideju da se prostor uz južne gradske zidine preuredi u šetalištu. Radovi na uređenju šetališta započeli su 1812. godine i završila su već iduće godine. Današnji je izgled poprimio 1912. godine.
2401	2402	2403	2404
2405	2406	2407	2408
2409	2410	2411 Ban Ignjat Gyulay i njegova supruga Julija došli su na ideju da se prostor uz južne gradske zidine preuredi u šetalištu. Radovi na uređenju šetališta započeli su 1812. godine i završila su već iduće godine. Današnji je izgled poprimio 1912. godine.	2412
2413	2414	2415	2416
2417	2418	2419	2420
2421	2422	2423	2424
2425	2426	2427	2428
2429	2430	2431	2432
2433	2434	2435	2436
2437	2438	2439	2440
2441	2442	2443	2444
2445	2446	2447	2448
2449	2450	2451	2452
2453	2454	2455	2456
2457	2458	2459	2460
2461	2462	2463	2464
2465	2466	2467	2468
2469	2470	2471	2472
2473	2474	2475	2476
2477	2478	2479	2480
2481	2482	2483	2484
2485	2486	2487	2488
2489	2490	2491	2492
2493	2494	2495	2496
2497	2498	2499	2500
2501	2502	2503	2504
2505	2506	2507	2508
2509	2510	2511	2512
2513	2514	2515	2516
2517	2518	2519	2520
2521	2522	2523	2524
2525	2526	2527	2528
2529	2530	2531	2532
2533	2534	2535	2536
2537	2538	2539	2540
2541	2542	2543	2544
2545	2546	2547	2548
2549	2550	2551	2552
2553	2554	2555	2556
2557	2558	2559	2560
2561	2562	2563	2564
2565	2566	2567	2568
2569	2570	2571	2572
2573	2574	2575	2576
2577	2578 Očevid tramvajske nesreće na Mirogojskoj cesti (Zagreb, 31. 10. 1954. godine) Tog nedjeljnog jutra oko 8:30 sati, uoči blagdana Svih svetih, tramvaj broj 13 (motorna kola bez prikolice), u kojem se nalazilo 60 putnika, krenuo je s Mirogoja prema Gupčevoj zvijezdi. Samo par minuta nakon polaska, vozač je na strmoj nizbrdici primijetio da tračnička kočnica ne radi. No, kola su već dobila preveliko ubrzanje da bi vozač, koji je pokušao zakočiti ručnom kočnicom uz sipanje pijeska, uspio usporiti i zaustaviti tramvaj. U zadnjem zavoju ispred Gupčeve zvijezde, pri brzini od oko 80 kilometara na sat, više od pet puta brže od dozvoljene, tramvaj je iskliznuo iz tračnica i počeo se prevrtati. U toj tragediji 19 je putnika poginulo a 37 ljudi teško je ozlijeđeno.	2579 Tramvajski promet na dionici Mirogoj – Gupčeva zvijezda je obustavljen. Ponovo je uspostavljen deset godina kasnije, 1964. (nova motorna kola posebno su opremljena jakom tračničkom i ručnom kočnicom), no samo do 15. svibnja 1967., od kada na Mirogoj voze samo autobusi, a mirogojska tramvajska pruga demontirana je početkom 1970-ih.	2580
2581	2582	2583	2584
2585	2586	2587	2588
2589	2590	2591	2592
2593	2594	2595	2596
2597	2598	2599	2600
2601	2602	2603	2604
2605	2606	2607	2608
2609	2610	2611	2612
2613	2614 Ulaz u autobus samo na prva vrata!	2615	2616
2617	2618	2619	2620
2621	2622	2623	2624
2625	2626	2627	2628
2629	2630	2631	2632
2633	2634	2635	2636
2637	2638	2639	2640
2641	2642	2643	2644
2645	2646	2647	2648
2649	2650	2651	2652
2653	2654	2655	2656
2657	2658	2659	2660
2661	2662	2663	2664
2665	2666 Trgovačko-stambena trokatnica na uglu Ilica 2 /Trg bana Jelačića 1 nastala je nadogradnjom kasnobarokne jednokatnice za investitora trgovca Kristofora Stankovića. Drugi kat nadograđen je 1837., a treći 1880. prema projektu Hermanna Bolléa, kada su pročelja preoblikovana u neorenesansnom stilu. Prizemlje je pregrađeno 1931./1934. kada je uklonjen portal i baldahinski svodovi u prizemlju, te rastvoreni veliki izlozi pregrađeni u nekoliko navrata nakon II. svjetskog rata. Kuća Stanković prva je trokatnica na Trgu bana Jelačića. Izvor: Galerija nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba	2667	2668 Kuću Demeter na Trgu bana Jelačića 2 podigao je oko 1829. godine Bartol Felbinger, prostorno i stilski u oblicima klasicizma bidermajera. Pročelje je preoblikovano 1890-ih. Na tome mjestu nalazio se na početku XIX. st. tridesetnički ured i staja trgovca Nauma Demetra, oca Dimitrija Demetra, hrvatskog književnika, kritičara, prevoditelja i kazališnog djelatnika.
2669	2670 Zgrada Assicurazioni Generali na Trgu bana Jelačića 3 /Tkalčićeva 1 sagrađena je 1938./1939. prema projektu Marcella Piacentinija. Nabusita, masivna i akontekstualna gradnja talijanskog fascio-racionalizma, trajno osporavana zbog svog formata i grubog zaklanjanja vidika na gornjogradsku akropolu, no ujedno izvrsne prostorne organizacije, posebice korisničke distribucije u parternoj zoni, s elegantnim detaljiranjem u skupocjenom materijalu. U prvom katu dviju glavnih fronti zgrade poslovne prostorije Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva arhitekata Zagreba.	2671	2672
2673	2674	2675 Zgrada Assicurazioni Generali na Trgu bana Jelačića 3 /Tkalčićeva 1 sagrađena je 1938./1939. prema projektu Marcella Piacentinija. Nabusita, masivna i akontekstualna gradnja talijanskog fascio-racionalizma, trajno osporavana zbog svog formata i grubog zaklanjanja vidika na gornjogradsku akropolu, no ujedno izvrsne prostorne organizacije, posebice korisničke distribucije u parternoj zoni, s elegantnim detaljiranjem u skupocjenom materijalu. U prvom katu dviju glavnih fronti zgrade poslovne prostorije Udruženja hrvatskih arhitekata i Društva arhitekata Zagreba.	2676 Visoki zaobljeni ugao s velikom zastakljenom plohom dodatno je istaknut balkonskim rešetkama od kovanog željeza i reljefnim figuralnim frizom izvedenim u poznatoj zagrebačkoj tvornici keramike Josipa Kalline po predlošku Ivana Meštrovića. Baranyaijevu plodnu suradnju s umjetnicima, koja se u najrazličitijim iskazima očituje tijekom cijeloga mu opusa, ovdje sjajno ilustrira stan i atelijer u kojem se neposredno po povratku iz Beča u Zagreb nastanio Tomislav Krizman, slikar i grafičar koji je u ovoj sredini značajan i kao pokretač umjetničkih zbivanja i začetnik modernog dizajna, a ta je »bohemska mansarda« gotovo puna tri desetljeća funkcionirala kao njihov “genius loci”.
2677 Reprezentativna trokatna stambeno-poslovna palača Popović na uglu Jelačićev trg 4 /Splavnice /Pod zidom sagrađena je 1906./1907. prema projektu Aladara Baranyaija. Građena za zagrebačkog trgovca i kućevlasnika Fedora Popovića prva je velika narudžba atelijera Benedik i Baranyai i ujedno prvo u nizu Baranyaijevih uspjelih projektantskih rješenja donjogradskih blokova uglovnicama, kojima je zajedničko neutraliziranje masivnosti zaobljenim formama. Secesijsko pročelje je velik dio prvobitnog izgleda izgubilo purifikacijom iz 1915. god., kada su uklonjene kamene oplate i dio dekoracije, a prigradnjama 1932. god. odnosno pregradnjom 1940. god. znatno je preoblikovan i unutrašnji prostor. Reprezentativna trokatna stambeno-poslovna palača Popović na uglu Jelačićev trg 4 /Splavnice /Pod zidom sagrađena je 1906./1907. prema projektu Aladara Baranyaija. Građena za zagrebačkog trgovca i kućevlasnika Fedora Popovića prva je velika narudžba atelijera Benedik i Baranyai i ujedno prvo u nizu Baranyaijevih uspjelih projektantskih rješenja donjogradskih blokova uglovnicama, kojima je zajedničko neutraliziranje masivnosti zaobljenim formama. Secesijsko pročelje je velik dio prvobitnog izgleda izgubilo purifikacijom iz 1915. god., kada su uklonjene kamene oplate i dio dekoracije, a prigradnjama 1932. god. odnosno pregradnjom 1940. god. znatno je preoblikovan i unutrašnji prostor.	2678 Kuća Rado na Trgu bana Jelačića 5 sagrađena je 1904./1905. prema projektu Vjekoslava Bastla (arhitektonski biro Hönigsberg & Deutsch). To je trgovačko-stambena zgrada protegnuta od glavnoga gradskog trga do ulice u zaleđu (Pod zidom), sa stanom i ordinacijom slavnoga zagrebačkog stomatologa dr. Eugena Rada u pianu nobile. Pojedine stambene jedinice s vremenom su pretvorene u poslovne prostore. Nosiva struktura zgrade je masivna s ojačanjima od kamenih blokova. Bogato raščlanjeno glavno pročelje, s atraktivnim ostakljenim verandama, te alegorijskim i animalnim ukrasnim skulpturama nad vijencem. U velikoj mjeri očuvan izvorni izgled ulaznog vestibula i stubišnog prostora. Suvremena kritika zgradu je ocijenila snažnim primjerom “visokog držanja stijega modernizma”.	2679	2680 Kuća Gavella na Trgu bana Jelačića 6 sagrađena je 1889. godine prema projektu arhitekta Kune Waidmanna. Originalno pročelje dvokatnice s polukatom i mansardnim sobama imalo je u srednjoj osi otvor veže uokviren baroknim dovratnikom. Srednja os je bila zaključena zabatom nad balustradom vijenca s grbom i inicijalima imena vlasnika. U prvom katu je ostao sačuvan balkon s polukružnom ogradom. Erkeri na bočnim rizalitima bili su zaobljeni i barokno ukrašeni, te zaključeni visokim volutasto lomljenim zabatima s jarbolima. Prozori prvog kata bili su bogato ukrašeni u zonama natprozornika medaljonima sa svitkovljem i putima. Profilirani doprozornici bili su zaključeni polukružnim lukovima. Za razliku od prvog kata, prozori su drugog kata bili pravokutni, a ispod ispod prozorskih klupica vegetabilni ukrasni motivi ispunjavali su parapetne zone. Kasetni friz završnog vijenca bio je ispunjen školjkama, a ispod vijenca tekao je niz gustih zubaca. Nadogradnja trećeg kata i purifikacija pročelja izvedene su 1933. prema projektu arhitekta Aleksandra Freudenreicha. Veći dio izvornog izgleda vraćen je 1987. prilikom restauracije pročelja kuće.
2681	2682 Stambeno-trgovačka najamna zgrada, Trg bana Josipa Jelačića 7 /Pod zidom 8, građena je 1904./1905. godine za trgovca Roberta Kolmara prema projektu atelijera Hönigsberg i Deutsch. Tek što je sagrađena kuću su kupili industrijalac Žiga Stern, vlasnik kožare i veletrgovac drvom Filip Deutsch. Vlasnički stan zauzima cijeli prvi kat zgrade s glavnim prostorima prema Trgu i servisnim dijelom sa zasebnim ulazom s ulice Pod zidom. Prostorije vlasničkog stana od sredine 20. stoljeća koristi Društvo hrvatskih književnika. Pročelje je oblikovano u duhu slobodnog stila kasnog historicizma, a interijer zgrade očuvan je unatoč kasnijim zahvatima. Zgrada je vrijedan primjer stambene palače u opusu atelijera Hönigsberg i Deutsch i odlikuje se kvalitetno izvedenim obrtničkim detaljima i korištenjem suvremenih konstruktivnih rješenja.	2683	2684 Kuća Baumgärtner-Wasserthal na Trgu bana Jelačića 8 /Bakačeva sagrađena je 1881./1882. za veletrgovca Leopolda Baumgärtnera i njegovog partnera Salomona Wasserthala, prema projektu Janka Jambrišaka. Jambrišak je nacrte izradio na temelju idejnog projekta Ruperta Melkusa (upravitelj Gradskoga građevnog ureda) iz 1875. godine. Melkusov projekt je planirao veliku komercijalnu zgradu u stilu francuske neorenesanse uzduž cijele sjeverne strane trga, no tomu se usprotivio Izidor Kršnjavi pa je na kraju umjesto jedne sagrađeno više kuća. Zgrada je dugi niz godina bila u vlasništvu Varteksa, a 2014. kupio ju je njemački lanac drogerija Müller.
2685	2686	2687 Palača Gradske štedionice, danas Zagrebačka banka na Trgu bana Jelačića 10-10A sagrađena je između 1923. i 1931. godine. Zrelo je ostvarenje poslovnice arhitekta Ignjata Fischera i značajan javni prostor međuratnog razdoblja u Zagrebu. Pored bankovnog prostora s obilježjima neoklasicizma i art decòa, značajni su interijeri Gradske kavane i Gradskog podruma kao omiljena okupljališta građana Zagreba. Kavana je uređena modernističkim i reduciranim arhitektonskim elementima s detaljima art decòa, a prostor restorana arhitekt Fischer uredio je nadahnut motivima narodne baštine.	2688
2689	2690 Stambeno-poslovna peterokatnica Stern na uglu Trg bana Jelačića 11 /Jurišićeva 1-1A nastala je 1928. godine nadogradnjom četverokatnice (tada kuća Feller) sagrađene 1904./1905. prema projektu Vjekoslava Bastla (Hönigsberg & Deutsch). Prvotna pročelja s bogatom secesijskom ornamentikom preoblikovana su i modernizirana 1927./1928. prema skici berlinskog arhitekta Petera Behrensa. Kuća Feller-Stern prvo je djelo internacionalnog stila u Zagrebu i kao autorsko djelo istaknutog pionira moderne 20. stoljeća zauzima značajno mjesto u topografiji međuratne europske arhitekture.	2691	2692
2693 Kuća Živković na Trgu bana Jelačića 12 današnji izgled dobila je 1876. godine. Ivan Plochberger st. projektirao je i izveo nadogradnju i novu fasadu na staroj jednokatnici baruna Jovana Živkovića. Dva pobočna rizalita oivičena kvadrima, zabati nad prozorima prvoga kata, i blagi lukovi nad onima drugoga kata tipični su neorenesansni atributi, koji rese ovu skladnu trokatnicu. Od vremena gradnje do danas izmijenjeno je na toj gradnji jedino prizemlje.	2694	2695	2696 Zgrada Jugoslavenske banke d.d. (Hrvatske zemaljske banke), danas zgrada Croatia osiguranja na uglu Trg bana Jelačića 13 /Praška 1 nastala je spajanjem dvokatne kuće Prister na uglu Jelačićeva trga i Praške ulice (sagradio Janko Jambrišak 1881.) sa susjednom jednokatnom kućom u Praškoj ulici. Nadogradnja kuće u Praškoj i pregradnja obiju kuća izvedena je između 1920. i 1926. prema projektu Ignjata Fischera s kojim je na oblikovanju pročelja surađivao ruski arhitekt Petar Pavlović Fetisov. Fetisov se od 1920. godine nalazio u emigraciji u Zagrebu, gdje je na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole radio kao predavač. Pročelja zgrade oblikovana su u neoklasicističkom stilu. Ističu se dvokatni dorski polustupovi, a u krovnoj zoni alegorijske skulpture kipara Rudolfa Valdeca.
2697	2698 Palača Prve hrvatske štedionice, kasnije “Singerova palača” na uglu Trg bana Jelačića 14 /Praška 2 sagrađena je 1870. prema projektu arhitektonskog biroa Grahor i Klein. Manirističko preobilje nakita, pa neki detalji (otvori u prizemlju, armatura krila balkonskih vratiju na rizalitima) još pripadaju Kleinovoj romantičnoj fazi. Motiv sažimanja katova proveden je polustupovima, pilastrima i hermama kroz sva tri kata, osobito naglašeno na rizalitu. Edo Šen izveo je za američku tvrtku Singer šivaći strojevi 1926./1927. potrebne adaptacije u unutrašnjosti, a s pročelja je uklonio sav figuralni ukras, ali je sačuvao glavnu misao povezivanja katova pilastrima kao osnovnim elementom.	2699	2700 Ugrađena trokrilna dvokatnica na Trgu bana Jelačića 15, tlocrtnog "U" oblika, vlastita kuća graditelja Bartola Felbingera, sagrađena je 1826./1829. Prizemlje rastvoreno s pravokutnim dućanskim otvorima i slijepom arkadurom rekonstruirano je iza 1960. Dvorišni objekti prigrađeni u 19. i 20. st. odudaraju od karakteristika i kvalitete glavne Felbingerove zgrade. Vlastita kuća Bartola Felbingera značajna je u graditeljevu opusu i graditeljstvu Zagreba prve polovine 19. st. u cjelini.
2701 Hotel Milinov, danas Hotel Dubrovnik, na uglu Gajeva 1 /Trg bana Jelačića 16 sagrađen je 1928./1929. prema projektu Dionisa Sunka (Sunko & Jungmann). Hotel Milinov je dobio naziv po prvom vlasniku - trgovcu Svetozaru Milinovu, a od 1940. vlasnik je postala Dubrovačka plovidba koja mu je dala današnji naziv. Zgrada hotela u donjem dijelu dizajnirana je u stilu art décoa, dok je gornji dio u duhu ekspresionizma. Na pročelju središnjeg dijela zgrade, prema Trgu, iznad prozora trećeg kata, postavljen je brončani kip Merkura (u rimskoj mitologiji bog trgovine i putovanja), koji je premješten sa srušene kuće trgovca Pavla Hatza, koju je na tome mjestu sagradio Bartol Felbinger. U toj kući nalazila se je poznata Velika kavana.	2702	2703	2704
2705	2706	2707	2708
2709	2710	2711	2712
2713	2714	2715	2716
2717	2718	2719	2720
2721	2722	2723	2724
2725	2726	2727	2728
2729	2730	2731	2732
2733	2734	2735	2736
2737	2738	2739	2740
2741	2742	2743	2744
2745	2746	2747	2748
2749	2750	2751	2752
2753 Odvjetnik dr. Ljudevit Schwarz bio je prvi Židov zastupnik u Hrvatskom saboru. Kao osnivač i dugogodišnji predsjednik dioničkog društva Zagrebački tramvaj gradi belgijskim kapitalom (dionice belgijskog Društva iz Antwerpena) konjski i električni tramvaj u Zagrebu. Radovi su povjereni židovskoj građevinskoj tvrtki Gfrörer i Muskovics iz Budimpešte. Zagreb se dr. Ljudevitu Schwarzu odužio imenom ulice u gradskoj četvrti Maksimir.	2754	2755	2756 Rujan je, prodaje se grožđe na Trgu, tramvaj broj 11 vozi kroz Bakačevu i Novu Ves prema Mirogoju.
2757 Hotel Milinov je izgrađen 1929. godine na mjestu gdje je do tada stajala kuća trgovca Pavla Hatza u kojoj se nalazila Velika kavana.	2758	2759	2760
2761	2762	2763	2764
2765	2766	2767	2768
2769	2770	2771 Srušena Palača Pongratz 1937. godine. Piacentini će na prostoru srušene palače Pongratz izgraditi novu višekatnicu Osiguravajućeg društva (Assicurazioni Generali) iz Trsta.	2772
2773	2774	2775	2776
2777	2778	2779	2780
2781	2782	2783	2784
2785	2786	2787	2788
2789	2790	2791	2792
2793	2794	2795	2796
2797	2798 Gradska kavana izgrađena je 1931. godine. Fellerova četverokatnica 1928. godine nadogradnjom i preoblikovanjem pročelja postala stambeno-poslovna peterokatnica Stern.	2799	2800
2801	2802	2803	2804
2805	2806	2807	2808
2809	2810	2811	2812
2813	2814	2815	2816 1866. – probijena ulica Marije Valerije (kćer cara Franje Josipa I.) kojom su povezani Jelačićev i Zrinski trg.
2817	2818	2819 1866. – probijena ulica Marije Valerije (kćer cara Franje Josipa I.) kojom su povezani Jelačićev i Zrinski trg.	2820
2821	2822	2823	2824
2825	2826	2827	2828
2829	2830	2831	2832
2833	2834	2835	2836
2837	2838	2839	2840
2841	2842	2843	2844
2845	2846	2847	2848
2849	2850	2851	2852
2853	2854	2855	2856
2857	2858	2859	2860
2861	2862	2863	2864
2865	2866	2867	2868
2869	2870	2871	2872
2873	2874	2875	2876
2877	2878	2879	2880
2881	2882	2883	2884
2885	2886	2887	2888
2889	2890	2891	2892
2893	2894	2895	2896
2897	2898	2899	2900
2901	2902	2903	2904
2905	2906	2907	2908
2909	2910	2911	2912
2913	2914	2915	2916
2917	2918	2919	2920 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927.godine. bio je to Trg N, od 1927.godine do 1941.godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943.godine Trg Kulina bana, od 1945.godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990.godine do 2000.godine Trg hrvatskih velikana, a 2000.godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.
2921 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. godine. bio je to Trg N, od 1927. godine do 1941. godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. godine Trg Kulina bana, od 1945. godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990. godine do 2000. godine Trg hrvatskih velikana, a 2000. godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	2922	2923 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. godine. bio je to Trg N, od 1927. godine do 1941. godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. godine Trg Kulina bana, od 1945. godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990. godine do 2000. godine Trg hrvatskih velikana, a 2000. godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	2924
2925 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. godine. bio je to Trg N, od 1927. godine do 1941. godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. godine Trg Kulina bana, od 1945. godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990. godine do 2000. godine Trg hrvatskih velikana, a 2000. godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	2926 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927.godine. bio je to Trg N, od 1927.godine do 1941.godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943.godine Trg Kulina bana, od 1945.godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990.godine do 2000.godine Trg hrvatskih velikana, a 2000.godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	2927	2928
2929	2930	2931	2932
2933	2934	2935	2936
2937	2938	2939	2940
2941	2942	2943	2944 Društvo za podizanje spomenika kralja Tomislava 1925. godine je kiparu Frangeš-Mihanoviću povjerilo izradu spomenika kralju Tomislavu. Kipar je 1930. godine izradio sadreni model, 1933.-1934.godine spomenik je izliven u bronci, a postolje je napravljeno 1940. godine. Tek 1947. godine spomenik je postavljen, ali reljefi na postolju i grb su dodani tek 1991. godine.
2945	2946	2947	2948
2949	2950	2951	2952 1925. godine je utemeljeno Društvo za podizanje spomenika kralja Tomislava, koje je kiparu Frangeš-Mihanoviću povjerilo izradu istog. Kipar je 1930. godine izradio sadreni model, 1933.-1934.godine spomenik je izliven u bronci, a postolje je napravljeno 1940. godine. Tek 1947. godine spomenik je postavljen, ali reljefi na postolju i grb su dodani tek 1991. godine.
2953	2954	2955	2956
2957	2958	2959	2960
2961 Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927.godine. bio je to Trg N, od 1927.godine do 1941.godine Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943.godine Trg Kulina bana, od 1945.godine do 1990. godine Trg žrtava fašizma, od 1990.godine do 2000.godine Trg hrvatskih velikana, a 2000.godine mu je ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.	2962	2963	2964
2965	2966	2967	2968
2969	2970	2971	2972
2973	2974	2975	2976 Zgrada Željpoha (Ferimorta) u izgradnji 1963. godine. Arhitekt Stanko Fabris. Zgrada Željpoha (Ferimorta) u izgradnji 1963. godine. Arhitekt Stanko Fabris.
2977	2978	2979	2980
2981	2982	2983 Zagreb, Trg N. ImpresumZagreb : KnjiĹľara i papirnica Kugli, [izmeÄ‘u 1923. i 1927]. Materijalni opis1 razglednica : tisak ; 9 x 14,2 cm. NakladnikKnjiĹľara Stjepan Kugli (Zagreb) Mjesto izdavanjaZagreb Vrstavizualna graÄ‘a â€˘ razglednice ZbirkaZbirka razglednica â€˘ GrafiÄŤka zbirka NSK Formatimage/jpeg PredmetZagreb â€“â€“ Trg Ĺľrtava faĹˇizma SignaturaRZG-TZFAS-7 Obuhvat(vremenski)20. stoljeÄ‡e NapomenaRazglednica nije putovala. PravaJavno dobro Identifikatori000922104 NBN.HRNBN: urn:nbn:hr:238:19683	2984
2985	2986	2987	2988 Lokacija trga A ili Margaretskog trga utvrđena je regulatornom osnovom iz 1887. godine. Odluka o njegovu uređenju bit će donesena tek 1895. godine, kada je parcelizirano zakladno zemljište. Godine 1897. srušene su sve kuće između Margaretske i Preobraženske, a trg će dobiti današnji naziv Trg Petra Preradovića.
2989 1898. godine započela je izgradnja kuća uz istočni obod trga. Uz sjeveroistočni obod izgrađena je prema projektu Josipa pl. Vancaša monumentalna palača Prve hrvatske štedionice, a uz jugoistočni palača Farkaš arhitektonskoga biroa Hönigsberg & Deutsch (Bogovićeva 9, Preradovićev trg 2). Izgradnjom dviju palača definitivno je utvrđen građevni pravac Bogovićeve ulice. Zapadni obod Preradovićeva trga počeo se formirati znatno ranije i njegovo će oblikovanje trajati sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Među prvima na zapadnom obodu trga 1886. izgrađena je kuća Granitz koju je 1886., po projektu H. Bolléa podigao poznati tiskar i izdavač Ignjat Granitz (Preradovićev trg 6).	2990	2991	2992
2993 Na sjevernom kraju trga je pravoslavna crkva Sv. Preobraženja Gospodnjeg, sagrađena 1866.	2994	2995	2996
2997	2998	2999	3000
3001	3002	3003	3004
3005	3006	3007	3008
3009	3010	3011	3012 Među prvima na zapadnom obodu trga 1886. izgrađena je kuća Granitz koju je 1886., po projektu H. Bolléa podigao poznati tiskar i izdavač Ignjat Granitz (Preradovićev trg 6). Uz nju se prvobitno nalazila jednokatnica u kojoj je bilo kino Metropol. Na njezinu je mjestu 1937. prema projektu Antuna Ulricha izgrađena monumentalna modernistička šesterokatnica (Preradovićev trg 4–5). Posljednja u tom nizu uglovna je palača Ehrlich. Građena 1923. prema projektu Huga Ehrlicha (Preradovićev trg / Varšavska 2–4). Prema sjeveru, u Preobraženskoj ulici, na taj se niz nastavljaju palača Centralne eskomptne banke i mjenjačnice Dioniza Sunka iz 1920. (Preobraženska 9) i zgrada pravoslavne općine Stanka Kliske i Juraja Denzlera iz 1930. (Preobraženska 2 /Ilica 9).
3013	3014	3015	3016
3017	3018	3019	3020
3021	3022	3023	3024
3025	3026	3027	3028
3029	3030	3031	3032 Gradnja je počela 1957. godine i trajala je godinu dana. Glavni arhitekti projekta bili su Slobodan Jovičić, Josip Hitil i Ivan Žuljević, dok su glavni investitori bile tvrtke Končar i Ferimport. Ilički neboder bio je prva zgrada u tadašnjoj Jugoslaviji koja je imala aluminijsku fasadu. Proizvođač aluminijskih ploča bila je tvrtka Utva Pančevo iz Srbije.
3033	3034 Neboder s armiranobetonskom konstrukcijom, ovješenom staklenom fasadom s aluminijskim elementima dimenzija 1,50 x 3,35 m i visinom od 64 m prvi je poslovni neboder u Hrvatskoj. Prema projektu Slobodana Jovičića 1971. godine je kroz prizemlje nebodera i okolnih zgrada “Zakladnog bloka” izveden pješački prolaz koji povezuje Ilicu s Bogovićevom, Gajevom i Petrićevom ulicom.	3035	3036
3037	3038	3039	3040
3041	3042	3043	3044
3045	3046	3047	3048
3049	3050	3051	3052
3053	3054	3055	3056
3057	3058	3059	3060
3061	3062	3063	3064
3065	3066	3067	3068
3069	3070	3071	3072
3073	3074	3075	3076
3077	3078	3079	3080
3081	3082	3083	3084
3085	3086	3087	3088
3089	3090	3091	3092
3093	3094	3095	3096
3097	3098	3099	3100
3101	3102	3103	3104 Sedamdesetih godina 19. stoljeća Zagreb prvi put posjećuju bečki trgovci gospoda Carl Kastner i Herman Öhler, tražeći način da svoje ime i trgovačko poslovanje iz Beča prenesu i u Zagreb. Odsjedaju u reprezentativnom hotelu "K' caru austrijanskom" na početku Ilice. U Ilici broj 50 prvi su put istaknuli svoje ime: prva trgovina "Kastner i Öhler" otvorena je 1879. godine. Godine 1880. ta trgovačka tvrtka dijeli tragičnu sudbinu cijeloga Zagreba, razoran potres, pri čemu nesebično pomažu stradalima. Godine 1881. "Kastner i Öhler" odsjedaju u Mesničkoj ulici broj 1, a godinu dana kasnije u Ilici 16, približavajući se tako svojoj dugo priželjkivanoj i konačnoj adresi Ilica 4. Najprije će bečki trgovci poslovati samo u unajmljenom prizemnom prostoru da bi se 1889. godine prvi put pojavili kao vlasnici te zgrade na početku Ilice.
3105	3106	3107 Jedne proljetne večeri 1925. godine, Trnje se okupilo na obali Save, tamo gdje 'bu pristal' veliki brod, koji je plovio čak iz susjedne Slovenije u njihov grad. Oko 18 sati veliki crni brod približavao se »zemljanoj rivi«. Limena glazba je intonirala zaboravljeni austrougarski marš. Marko Goljak, otac četvoro djece, po zanimanju trgovac, došao je na ideju da postane prvi trnjanski kapetan. Nabavio je u Sloveniji staru drvenu skelu za prijevoz šljunka, unajmio limenu glazbu, obukao nekoliko djevojaka u narodnu nošnju i od Slovenije do Zagreba zaplovio Savom. Dočekalo ga je čitavo Trnje i priredili mu pravu zagorsku veselicu. Jednog dana skela Marka Goljaka raspala i potonula. »Trnjanska zajednica« nabavila je novu skelu. Potom je trgovac Đuro Fureš nabavio i treći »brod«.	3108 Poslije rata, komunalno poduzeće općine Trnje nabavilo je novu »trnjansku skelu« s vrsnim kapetanom Lujom. Imala je mali salon s jednim stolom i dvije klimave stolice, poduže kormilo, jednog brodara a pristajala je uz pravu betonsku rivu. Prevozila je putnike, izletnike, kupače, kantare s mlijekom, kola i konje, brašno i šoder. Bilo je na njoj mjesta za 200 putnika ili četiri kola s konjima. Nažalost nije mogla ploviti ako je vjetar bio jak. Jednog jutra je nestala. Našli su je u blizini Siska. Bilo je i stradalih: dva čovjeka i četiri konja. Jednom prilikom je potonula s teretom brašna i šljunka, pa je vlasnik brašna tražio odštetu putem suda.
3109	3110	3111	3112
3113	3114	3115	3116 1801. Trnje ima 112 stanovnika u 8 kuća (gotovo 15 po kući!) – Trnje čini grupa kuća oko današnjih ulica Prudi, Školska cesta i Kruge (na adresi Kruge 73, južno od Slavonske avenije, bio je nekad majur obitelji Kulmer) oko 1850. Petrinjska cesta je veza grada s Trnjem, Doljanska cesta veže Kruge s Petrinjskom cestom koja ide dalje do splavi. Na jug ide i Barutanski put, kasnije preimenovan u Cvjetnu cestu 1831.-1852. Radionica vojničkih kapa (nekad Petrinjska 58, poslije Koturaška 1, kasnije uklopljeno u Paromlin) 1862. Dolazi željeznica, linija Zidani Most-Zagreb-Sisak, Glavni kolodvor i željeznica prema istoku još ne postoji, ali rade se planovi 1862. Izgradnja Paromlina 1865. Otvara se Huttererovo kupalište na Savici 1870. Gradi se pruga za Budimpeštu 1877. Sagrađena ženska kaznionica na Savskoj (na teritoriju Trešnjevke, ali uz samu granicu s Trnjem) 1890. Izgrađen spoj kolodvora na željeznicu prema jugu (uz Koturašku cestu) 1889. Hutererovo kupalište preseljeno do Savskog mosta (veza na tramvaj) 1889. Nova regulatorna osnova, na Trnju ispod kolodvora planirana riječna luka 1892. Gradi se Glavni kolodvor 1893. Grade se željezničke radionice (kasnije pogoni tvrtke “Gredelj”) 1894. Regulacija potoka Medveščaka 1895. Sagrađena tvornica papira u Radničkoj.
3117	3118	3119	3120
3121 Tunel Grič projektiran je 1943. godine za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada su počela saveznička bombardiranja, a dovršen je 1945. godine. Nakon II. svjetskog rata godinama su tunelu pokušavali dati neku funkciju: od garaže do atomskog skloništa, ali ništa od toga nije prošlo. Tek je 2009. odlučeno da će od njega napraviti Muzej dodira prema ideji Nede Cilinger, iako ideja još nije zaživjela.	3122 Tunel Grič u Zagrebu je tunel ispod Gradeca (Griča) koji povezuje Mesničku i Radićevu ulicu, a okomito izlazi na tri mjesta u Ilici i jednom u Tomićevoj ulici prema jugu. Tunel je dugačak 350 metara, svojim većim dijelom širok je 3,2 metra dok je u središnjem dijelu širok 5,5 metara. Otvoren je za javnost u srpnju 2016. godine, iako je ranije bio otvoren kao sklonište za građane i mjesto kulturnih događanja tijekom Domovinskog rata.	3123 Osim tunela Grič, postoji i tunel koji povezuje Tkalčićevu ulicu i Tuškanac kod Dubravkina puta, a u početku Domovinskog rata u njemu se nalazio Glavni stožer OS RH.	3124
3125	3126	3127	3128
3129	3130	3131	3132
3133	3134	3135	3136
3137	3138	3139	3140
3141	3142	3143	3144
3145	3146	3147	3148
3149	3150 TŽV Janko Gredelj, poduzeće za projektiranje, proizvodnju, obnovu i održavanje željezničkih vozila, opreme i strojeva sa sjedištem u Zagrebu osnovano je 1894. kao izdvojeni pogon Glavne željezničke radionice u Budimpešti pod nazivom Strojarnica/Radionica Kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Radionički kompleks bio je smješten u Trnju, a sastojao se od pogonâ za održavanje lokomotiva i vagona, tokarske radionice, kovačnice, ličionice, zgrade uprave, radničkoga restorana i spremištâ. U radionici je isprva bilo oko 200 zaposlenih, većinom domaćih nekvalificiranih radnika, dok je stručno osoblje dolazilo iz raznih dijelova Austro-Ugarske Monarhije.	3151 Tijekom II. svjetskog rata radionica je djelovala u sklopu Hrvatskih državnih željeznica NDH, a u razdoblju 1943−45. poslovanje je svedeno na 30–40% predratnih kapaciteta. Nakon rata, u kojem sama radionica nije bila izložena ratnim oštećenjima, oštećene su gotovo sve lokomotive, pa je radionica preuzela obnovu željezničkoga voznog parka. Godine 1947. preimenovana je u Željezničku radionicu Zagreb. Dodijeljeni su joj remont i održavanje električnih lokomotiva i motornih vlakova preuzetih od Italije, a od 1955. i remont dizelskih lokomotiva. U razdoblju 1947−57. poduzeće je u više stotina četveroosovinskih i dvoosovinskih putničkih vagona te vagona za spavanje zamijenilo drvene oplate metalnima te moderniziralo njihovu unutrašnjost. Sredinom 1950-ih, nakon što je 1952. izdvojeno iz Glavne direkcije Jugoslavenskih željeznica, poduzeće (tada pod nazivom Ivan Krajačić) počelo je proizvoditi vagone za poštanski promet, a poslovanje je preusmjereno i na projektiranje i proizvodnju novih vozila – vagona i strojeva (brusilica, prikolica, okretnih postolja, dizalica). Od 1954. do 1959. poduzeće je poslovalo pod imenom Radionice željezničkih vozila Zagreb, a 1959. promijenilo je naziv u Tvornica za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb u čast revolucionara, narodnoga heroja, koji je u njoj radio kao metalostrugar. Od 1962. poduzeće nosi naziv Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb.	3152
3153	3154	3155 Radionica Zagreb – Jugoslovenske državne željeznice, 1933. Radionica Zagreb – Jugoslovenske državne željeznice, 1933.	3156
3157	3158	3159	3160 Tvornica šibica Pulsera i Mozesa, radila je od 1873. godine do 1890. godine na adresi Savska 137-139 gdje se još i sad mogu vidjeti dotrajale kućice između Slavonske avenije i Prisavlja. Nekada su šibice bile neophodne za svakodnevni život. To su prepoznali zagrebački poduzetnici Pulzer i Moses te su 1873. godine pokrenuli vrlo unosan posao pokrenuvši prvu tvornicu šibica u Zagrebu. Tvornica je zapošljavala veći broj radnika i to većinom žene koje su bile slabo plaćene. Nadnica je iznosila pet kruna za tisuću šibica za čiju izradu im je trebalo tri dana. Kad su poduzetnici Pulzer i Moses još radnicama snizili plaću, u svibnju 1875. godine radnice su stupile u štrajk koji se smatra prvim štrajkom radnica u Hrvatskoj. Zagrebačka tvornica šibica prestala je s radom 1890. godine.
3161	3162	3163	3164
3165	3166	3167	3168
3169	3170	3171	3172
3173	3174	3175	3176
3177	3178	3179	3180
3181	3182	3183	3184
3185 Ulica Marije Valerije (nazvana imenom najmlađe kćeri cara Franje Josipa i carice Elizabete (Sisi), Marije Valerije Matilde Amalije (1868. – 1924.)) probijena je 1866. godine i tako povezala Jelačićev i Zrinski trg.	3186	3187	3188
3189	3190	3191	3192
3193	3194	3195	3196
3197	3198	3199	3200
3201	3202	3203	3204
3205	3206	3207	3208
3209	3210	3211	3212
3213	3214	3215	3216
3217	3218	3219	3220
3221	3222	3223	3224
3225	3226	3227	3228
3229	3230	3231	3232 Ulica se prvotno (za vrijeme Austro-Ugarske), nakon probijanja 1866. godine, zvala Ulica Marije Valerije po najmlađoj kćer Franje Josipa. Za prve Jugoslavije (do 1930. godine) se zvala Strossmayerova, a kada je Strossmayer dobio svoj trg, ulica je dobila novo ime, Praška. Za vrijeme NDH ponovno joj je promijenjen naziv u ulicu Stipe Javora po borcu i stradalniku za samostalnu Hrvatsku. Od 1945. godine vraćeno je ime Praška ulica.
3233	3234	3235	3236
3237	3238	3239	3240
3241	3242	3243	3244 Prva javna ura u Zagrebu postavljen je 17.studenoga 1920. godine na Trgu bana Jelačića. Brigu o njoj vodio je urar Mirko Novak, a urarska radnja je bila u Ilici 24. Četrdesetih i pedesetih točnije do 1953. godine sat održava urar Mate Barać i njegova kćerka Ksenija, koji su stanovali u Masarykovoj ulici, a radnja se nalazila u Miškecovom prolazu. Od 1953. godine javne satove u Zagrebu održava, već nekoliko generacija, urara Lebarović s radnjom na Maksimirskoj.
3245 Urar Mate Barač preuzima od Mirka Novaka održavanje gradskih satova uoči drugog svjetskog rata do 1953. godine kada urar Lebarović preuzima održavanje.	3246	3247	3248
3249	3250	3251 Službeno je puštena u pogon 8. listopada 1890., a s radom je počela 23. travnja 1893. godine. Isprva je bila na parni pogon koji je 1934. zamijenjen električnim.	3252
3253 Uspijača je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture. Održava ju i vodi Zagrebački električni tramvaj.	3254	3255	3256
3257	3258	3259	3260 Obrt 'Ilinić' utemeljio je 1929. godine Marko Ilinić u Varšavskoj ulici br. 11 u Zagrebu. Marko Ilinić izučio je zanat kod svojeg brata Ivana Ilinića, koji je otvorio tvrtku još 1919. godine. Marka Ilinića naslijedio je njegov nećak Stjepan Ilinić, a njega današnji voditelj tvrtke Nenad Ružić. Ilinić je poslovao u Varšavskoj ulici od svojeg osnutka do 2003. godine, kada se preselio u svoje sadašnje sjedište u Zvonimirovoj ulici.
3261	3262	3263	3264
3265	3266	3267	3268
3269 Izgled kule Lotrščak se može vidjeti i na akvarelu iz 1792. godine. Tada kula ima dva kata (gornji kat dva, donji jedan prozor), a na vrhu krova nalazi se i mali tornjić s baroknom lukavicom.	3270	3271	3272
3273	3274 Prvotni vlasnici bijahu Marko Peroš, slikar i profesor Obrtne škole i supruga Marijeta, operna pjevačica i članica HNK. Prema studiji Nine Gazivoda i Marjane Sironić (Radovi IPU, 44/2, 2020.) sagrađena je između 1904. i 1910., a vjerojatno ju je projektirao sam vlasnik. Od 2020. vlasnik vile je Zaklada „Dostojanstvo i nada“ organizacije OPUS DEI, koja na njezinu mjestu planira duhovni centar. Iako godinama zapuštena, nije stradala od potresa, nego tokom radova rušenje tvrtke Jonig d.d. Nedavno je srušena unatoč zabrani Gradskog zavoda za zaštitu kulture i prirode, a uz dopuštenje Državnog inspektorata.	3275 Prvotni vlasnici bijahu Marko Peroš, slikar i profesor Obrtne škole i supruga Marijeta, operna pjevačica i članica HNK. Prema studiji Nine Gazivoda i Marjane Sironić (Radovi IPU, 44/2, 2020.) sagrađena je između 1904. i 1910., a vjerojatno ju je projektirao sam vlasnik. Od 2020. vlasnik vile je Zaklada „Dostojanstvo i nada“ organizacije OPUS DEI, koja na njezinu mjestu planira duhovni centar. Iako godinama zapuštena, nije stradala od potresa, nego tokom radova rušenje tvrtke Jonig d.d. Nedavno je srušena unatoč zabrani Gradskog zavoda za zaštitu kulture i prirode, a uz dopuštenje Državnog inspektorata.	3276
3277	3278 Nekoć čuvena vila s vremenom je potonula u zaborav. Bila je golema, pokrivena zelenim crijepom i u punom sjaju zacijelo je bila vrlo lijepa. Njezina povijest seže u dvadesete godine prošlog stoljeća. Tada je na tom mjestu bila lovačka kuća, a Grad Zagreb odlučio je 1932. godine izgraditi vilu s teniskim igralištem. Vila je sagrađena prema projektu Ivana Zemljaka i dograđivana je nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1967., nakon polufinalne utakmice Kupa velesajamskih gradova između Dinama i Eintrachta, "modri" su slavili pobjedu u Vili Rebar. Velika zvijezda, Stjepan Štef Lamza, se napio kao zemlja, kažu svjedoci, pa su ga prijatelji odveli u sobu, no on se pokušao izvući preko balkona. Pao je na glavu na nižu etažu. Bio je to kraj zvjezdane karijere, no Dinamo je bez njega ipak uspio u finalu s Leedsom osvojiti Kup velesajamskih gradova. Izgorjela je u studenom 1980. godine.	3279	3280
3281	3282	3283	3284
3285	3286	3287	3288
3289	3290 Nastavlja se rusenje zgrade Vjesnika 070626 Zagreb, 070626. Rusenje zgrade Vjesnika nakon pozara. Foto: Damir Krajac / CROPIX	3291	3292
3293	3294	3295	3296 U neposrednoj blizini novog pješačkog fragmenta u staroj Vlaškoj, formirao se nakon što je biskup Aleksandar Alagović dao urediti pejzažni perivoj (danas Park Ribnjak), maleni trg na kojem je dominirao klasicistički obelisk. Postavljen je 1836. kad je perivoj završen. Arhitektonski ambijent i danas određuju klasicističke gradnje u Vlaškoj.
3297 Godine 1729. biskup Branjug počeo je graditi barokni (Nad)biskupski dvor (Vlaška ulica br. 1). Ovaj dvor, kako danas obstoji, sa stolnom je crkvom jedan od najljepših starovječnih gradjevnih spomenika grada Zagreba.	3298	3299	3300
3301	3302	3303 "Nadbiskupsko sirotište (orfanotrofij, op.a.) utemeljeno je god. 1827. za uzgoj i obskrbu gimnazijalne mladeži. Kraj zgrade nalazi se kapela sv. Martina, a do ove dvor župnika sv. Petra. U dvorištu sirotišta nalazila se je do god. 1839. nadbiskupska ubožnica. Gdje je sada ovo sirotište bio je već početkom XIII. vieka Dominikanski samostan s ovećom crkvom sv. Nikole."(1892.) U orfanotrofiju su boravili dječaci od 1. do 6. razreda gimnazije. U školu su išli na Kraljevsku gornjogradsku gimnaziju na Katarinskom trgu.	3304 Žitelji malenog sela koji su obitavali u udolini južno od zidina katedrale spominju se još davne 1198. godine kao "hospites de vico Latinorum". Bilo je to "Latinsko selo", odnosno Laška ili Vlaška ves, koja se do 16. stoljeća izdužila u današnju staru Vlašku ulicu (od Bakačeve do Draškovićeve ulice).
3305 U neposrednoj blizini novog pješačkog fragmenta u staroj Vlaškoj, formirao se nakon što je biskup Aleksandar Alagović dao urediti pejzažni perivoj (danas Park Ribnjak), maleni trg na kojem je dominirao klasicistički obelisk. Postavljen je 1836. kad je perivoj završen. Arhitektonski ambijent i danas određuju klasicističke gradnje u Vlaškoj.	3306	3307	3308
3309	3310	3311	3312 KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA
3313 Budući "Ban centar" na uglu Vlaške i Kurelčeve ulice.	3314	3315 Premještanjem potoka Medveščaka u ribnjačku dolinu 1898. godine, te otkupom kuća (1900.) i njihovim rušenjem (1901.) izveden je veliki rekonstrukcijski zahvat u staroj Vlaškoj ulici. "Nestade jednog od najstarijih gradskih prediela, koji je Zagrebčanima prošlog vieka bio dobro poznat sa svojom Bielom ružom i Medičarskim podrumom."	3316
3317 Kuća na desnoj strani fotografije naslonjena je na gostionicu "K bieloj ruži"	3318	3319	3320 "Penzionat za ostarijele gospoje (katnica na fotografiji desno, op.a.), u kojem ove za umjerenu mjesečnu plaću dobivaju podpunu obskrbu i njegu sa stanom. Sgrada je vlasničtvo konventa Samostana milosrdnih sestara iz Frankopanske ulice."
3321	3322	3323	3324
3325	3326	3327	3328
3329	3330	3331	3332
3333	3334	3335	3336
3337 O baroknoj kući "Lacković", prislonjenoj na zid vrta nadbiskupije, kruže misteriozne priče, a jednu je ispričala i Marija Jurić Zagorka u romanu "Republikanci".	3338 Kuća Lacković, uz koju neki vežu i zidarsku ložu Prudentia (odnosno Zur Klugheit) kojoj je pripadao i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, ostala je do danas jedina neobnovljena (i nenastanjena) kuća u staroj Vlaškoj ulici.	3339 Kuća Lacković, uz koju neki vežu i zidarsku ložu Prudentia (odnosno Zur Klugheit) kojoj je pripadao i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, ostala je do danas jedina neobnovljena (i nenastanjena) kuća u staroj Vlaškoj ulici.	3340 Manje je poznato da je 1789. godine povišena stara ("gornja") Vlaška ulica, i da je prigodom navažanja zemlje oštećena katnica satnika Ivana Lackovića, tj. zatrpano je prizemlje s ulične strane. Oko nadoknade troškova popravka i preinake utonule kuće u prizemnicu vodio se sudski spor, a prvobitna kovana ulazna vrata su danas izložena u Muzeju grada Zagreba.
3341	3342	3343	3344
3345	3346	3347 "Vojnička bolnica ima dvije velike zgrade, od kojih jedna stoji kraj ulice. Ova se rabi za pisarne i vojarnu. Druga, veća zgrada, koja stoji u dvorištu i koja služi za bolnicu (220 kreveta, op.a.) sagrađena je g. 1856."	3348
3349	3350	3351 Ugao Ružične i Vlaške ulice - kovačnica i poznata gostionica "K bieloj ruži".	3352
3353	3354	3355	3356
3357	3358	3359	3360
3361	3362	3363	3364 Ispod Popovog tornja nalazilo se pusto i zapušteno zemljište. Na ideju za njegovim uređenjem došli su ilirski pjesnik Stanko Vraz i bivši upravitelj pošte Matija Pallain šetajući gornjogradskim ulicama. Matija Pallain osniva Društvo sjevernog šetališta i prikuplja potrebna financijska sredstva za uređenje novog šetališta. Za glavnog arhitekta angažiran je Bartol Felbinger.
3365	3366 Uređenje šetališta započelo je rušenjem sjevernih vratiju, koja su se još nazivala i "Frauneter" ili "Ženska vrata" te gradnjom kavane "Palainovka". Šetalište je otvoreno 1841. godine. Poslije Vrazove smrti 1851. godine šetalište dobiva ime po jednom od najvećih ilirskih književnika tog vremena i stanovnika Opatičke 18.	3367	3368
3369	3370	3371	3372
3373	3374	3375	3376
3377	3378	3379	3380
3381	3382	3383	3384
3385	3386	3387	3388
3389	3390	3391	3392
3393	3394	3395	3396
3397	3398	3399	3400
3401	3402	3403	3404
3405	3406	3407	3408 Povijest pivovare počinje kada se pokazalo da mali obrtnici – pivari s Gornjeg grada nisu mogli proizvesti dovoljno piva za grad koji se sve više širio. Tada su grof Gusta Pongratz i barun Petar Dragutin Turković inicirali izgradnju nove pivovare. Osnivačka skupština Zagrebačke pivovare kao dioničkog društva održana je 19. svibnja 1892. u prostorijama Hrvatske eskontne banke na Jelačićevu trgu. Uskoro se pristupilo izgradnji tvorničke zgrade po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna u izvedbi Janka Grahora. 12. srpnja 1893. godine svečano je otvorena Zagrebačka pivovara u vrtu na Gornjoj Ilici. Bio je to događaj koji je privukao tisuće građana koji su pohitali posjetiti novo zdanje. Naime, vrt novootvorene pivnice bio je rasvijetljen električnom rasvjetom i to petnaestak godina prije nego je grad Zagreb uveo javnu električnu rasvjetu koja je zamijenila plinske svjetiljke. Nad terasom je izgrađen krov koji je goste štitio od sunca i vjetra, a unutrašnjost pivovare imale je i sustav za hlađenje.
3409 1895. Gimnazija se ponovno seli, ovog puta u novu zgradu na današnjem Rooseveltovom trgu, u kojoj su tada bile smještene viša trgovačka, realna i realna osmogodišnja gimnazija. Na toj lokaciji I. gimnazija provodi gotovo sto godina, da bi se 1986. morala iseliti zbog preuređenja zgrade u muzej umjetnina iz zbirke Ante Topića Mimare. Tada počinje "neurotično" šestogodišnje razdoblje u kojemu slavna gimnazija nema stalni prostor za nastavu te se nastavnici i učenici sele iz zgrade u zgradu, a ponekad su čak između satova morali mijenjati zgrade.	3410 I. gimnazija u Zagrebu (lat. Gymnasium Primum Zagrabia) je opća gimnazija u Zagrebu. Najstarija je opća gimnazija u Zagrebu, te druga najstarija gimnazija u Hrvatskoj, osnovana 1854. godine. I. gimnazija ponovno dobiva stalni prostor 1992. godine na današnjoj lokaciji u Novom Zagrebu, a profesori i učenici postupno vraćaju stari renome školi. Danas škola ima oko pedeset profesora i šestotinjak učenika.	3411 II. gimnazija je kroz svoju povijest nekoliko puta preseljavana, od Katarinskog trga, Wilsonovog trga (današnji Rooseveltov trg), Ulice A (današnje Klaićeve), Josipovca i Savske ceste, gdje je u tadašnjoj Kovačkoj i potkivačkoj školi dočekala izgradnju nove zgrade u Domagojevoj ulici 1933. godine, gdje se i danas nalazi.	3412 Zgradu je, prema tada najmodernijim građevinskim i arhitektonskim dostignućima kao i materijalima, projektirao arhitekt Steinnemann. Unatoč lošem održavanju u bivšoj državi, zgrada i danas uz relativno male građevinske zahvate, može odgovoriti svim prostornim i drugim zahtjevima današnjeg gimnazijskog programa.
3413 Novu zgradu dizajnirao je poznati arhitekt Egon Steinman koji je dizajnirao i zgrade gimnazija u Križanićevoj ulici. Kako se zgrada u Kušlanovoj od prvih dana isticala ljepotom, funkcionalnošću i nizom ingenioznih arhitektonskih rješenja, kao škola „obasuta suncem i prirodom“ (Steinman), zgrada je i danas pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika.	3414 Nova zgrada dovršena je 1937. godine u Kušlanovoj ulici, i od te godine, od 22. rujna 1937. Državna III. muška realna gimnazija svoj dom naći će u prostorijama u kojima je i danas. Ta nova velika školska zgrada omogućila je veliko povećanje broja učenika tako da je 1939. godine upisano 1193 učenika u 28 razrednih odjela. To je gotovo dvostruko više učenika nego što ih škola ima danas. Treba napomenuti da je tada gimnazijski program obuhvaćao osam razreda. Naime, sve do 1956. gimnazijski program obuhvaćao je i ono što su danas viši razredi osnovne škole (od petog do osmog razreda): u gimnaziju su učenici išli nakon završenog četverogodišnje osnovne škole i ostajali u njoj osam godina.	3415 Nova zgrada u Kušlanovoj nije bila lijepa samo profesorima i učenicima – svidjet će se i Nijemcima koji će za vrijeme II. svjetskog rata, od 1941. do 1945. u zgradi III. gimnazije smjestiti zapovjedništvo svojih zračnih snaga (Luftwaffe). U tim teškim ratnim godinama profesori i učenici Treće selit će se po raznim lokacijama u Zagrebu, od Križanićeve do Mažuranićeva trga, a ni nastava neće biti redovita.	3416 Kako tridesetih godina Grad Zagreb postaje vrlo jak industrijski i trgovački centar a broj stanovnika nezadrživo se povećava, osjećala se potreba za proširenjem mreže škola. Dotadašnji broj gimnazija nije mogao zadovoljiti sve veće potrebe pučanstva, pa je 8. listopada 1934. osnovana IV. gimnazija u Zagrebu. Samo prvi mjesec nova je gimnazija bila u okviru I. gimnazije, da bi se već slijedeći mjesec, 7. studenog, osamostalila te počela djelovati pod službenim imenom «Državna IV. muška realna gimnazija u Zagrebu».
3417 Gubitkom stare zgrade na Rooseveltovom trgu , Grad Zagreb se obvezao izgraditi novu školsku zgradu za potrebe I. i IV. gimnazije. To obećanje je izvršeno izgradnjom moderne zgrade u Novom Zagrebu u naselju Utrine (arhitekt Poljanec). Nastava je kabinetska. U školskoj godini 1991./92., na početku drugog obrazovnog razdoblja, poslije božićnih i novogodišnjih blagdana, u siječnju 1992. godine učenici, profesori i djelatnici prešli su rijeku Savu, te nastavili raditi u novoj zgradi.	3418	3419 27.09.1939. je nadbiskup Alojzije Stepinac blagoslovio polaganje kamena temeljca za zdanje u kojem je uz školu trebao biti izgrađen i paviljon internata (na terenu na kojem se danas nalazi zgrada Zagrepčanke) koji naposlijetku nikad nije bio izgrađen zbog nedostatka sredstava. Izgradnja prve faze objekta (koja predstavlja i današnje stanje) dovršena je 1939. pa je nadbiskup Alojzije Stepinac i otvorio zgradu 25.10.1939.	3420
3421	3422	3423	3424
3425	3426	3427	3428
3429	3430	3431	3432
3433	3434	3435	3436
3437	3438	3439	3440
3441	3442	3443	3444
3445 Dana 31. svibnja 1947. svečano je otvoren Zagrebački velesajam, u to doba jedan od najuglednijih gospodarskih sajmova u ovom dijelu Europe. Lokacija na kojoj je isprva održan bila je u Savskoj ulici, na mjestu današnjeg Studenskog centra. Na prvom velesajmu sudjelovalo je 12 stranih država, od toga 5 iz Istočnog bloka (SSSR, Poljska, Bugarska, Albanija, Mađarska), a čak 6 sa Zapada (Francuska, Švicarska, Nizozemska, Italija, Sjedinjene Američke Države, Belgija) i jedna iz Afrike (Egipat). Zanimljivo je da je Zagrebački velesajam iz 1947. bio i prva poslijeratna izložba u socijalističkom svijetu.	3446	3447	3448
3449 Zahvaljujući tradiciji 'Zagrebačkog zbora' nakon drugog svjetskog Zagreb je jedan od pet europskih gradova s najstarijom velesajamskom tradicijom. Prvi poticaj za održavanje zbora dao je tadašnji gradonačelnik Milan Amruš, koji je dalekovidno, gotovo vizionarski, shvatio veliku njegovu važnost za daljnji razvoj grada, kao i značenje povezanosti grada sa sajmom.	3450	3451	3452 Nakon Drugog svjetskog rata sajam dobiva novo ime, koje se održalo do danas, Zagrebački velesajam. Tek od 1956. godine, po odluci legendarnog zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, velesajam se održava na današnjoj lokaciji preko Save, na Aveniji Dubrovnik. Taj novi prostor izgrađen je na površini od 165.000 metara kvadratnih, a projektirao ga je arhitekt Marijan Haberle.
3453	3454	3455	3456
3457	3458	3459 Preteča Zagrebačkog velesajma bio je Zagrebački zbor, kojeg su 1909. osnovali lokalni gospodarstvenici, a koji je odmah postao najveća gospodarska manifestacija u gradu i široj regiji. Do Prvog svjetskog rata održane su četiri sajamske priredbe na lokaciji u današnjoj Martićevoj ulici, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sajam dobiva svoj stalni prostor na Savskoj cesti. Otad se sajam redovno održava svake jeseni.	3460
3461	3462	3463	3464
3465	3466	3467	3468
3469	3470	3471	3472
3473	3474	3475	3476
3477	3478	3479	3480
3481	3482	3483	3484
3485 Fotografija prikazuje pročelje zgrade Hrvatskog školskog muzeja na uglu današnjeg Trga maršala Tita i ulice Andrije Hebranga, pogled s jugozapada. Taj se muzej smjestio u zgradi Hrvatskog učiteljskog doma izgrađenoga 1888. godine prema projektu Lea Hoenigsberga, a svečano je otvoren 19. kolovoza 1901. godine.	3486 Aerodrom Borongaj je prvi jugoslavenski aerodrom sa svim potrebnim objektima za slijetanje i uzlijetanje aviona. Izgrađen je 1926. godine, a korišten je za civilni zračni promet, ali i za vojne potrebe. 1937. na njega je sletio Charles Lindbergh, a 1939. jedina žena vojni pilot Luftwaffea, Hanna Reitsch.	3487 Fotografija prikazuje zgradu na Starčevićevom trgu br. 6, tzv. Starčevićev dom, izgrađen 1894/95. god. prema projektu Lea Hönigsberga i Julia Deutscha.	3488
3489	3490	3491	3492
3493	3494	3495	3496
3497	3498	3499	3500
3501	3502	3503	3504
3505	3506	3507	3508 Početkom Drugog svjetskog rata civilni zračni promet se drastično smanjuje, pa pred kraj ostaje još samo jedna linija tjedno prema Beču. Za rata se aerodrom koristio uglavnom u vojne svrhe regularne vojske, odnosno domobranstva. Nijemci su ga smatrali strateškim objektom u Zagrebu pa se smještaju na njega. Od svibnja 1941. do 1943. na njemu je bila stalno jedna od njemačkih pilotskih škola.
3509 Više puta od 1941. do kraja 1944. je bio cilj diverzija zagrebačkih ilegalaca koji su onesposobljavali avione, skladišta streljiva i napadali kamione s njemačkim vojnicima koji su se kretali prema njemu. Saveznici su ga bombardirali sedam puta, a napad 12. travnja 1944. je imao najteže posljedice za infrastrukturu zračne luke i zrakoplove. Tad se Nijemci sele na pomoćni aerodrom na Plesu.	3510 Nakon oslobođenja aerodrom je služio kao logor za oko 7000 njemačkih ratnih zarobljenika koji su korišteni kao radna snaga za asfaltiranje ceste Karlovac-Zagreb. Aerodrom je bio u funkciji do 1962. godine	3511	3512
3513	3514	3515	3516
3517	3518	3519	3520
3521	3522	3523	3524 Fotografija prikazuje sjevernu stranu Trga Nikole Šubića Zrinskog, tj. Amruševu ulicu s Palačom Buratti, a djelomično su zahvaćene i zapadna i istočna strana sa Sudbenom palačom te središnji dio trga. U pozadini se vidi katedrala pod skelama.
3525	3526	3527	3528
3529	3530	3531	3532
3533	3534	3535	3536
3537	3538	3539	3540 1893. – fontana u obliku dvostruke gljive - "Bolléov vrganj"
3541 1887. – izgrađena palača Matice hrvatske (između Matičine i Hatzove ulice)	3542	3543 Zločinački napad 3. svibnja 1995. Srpski pobunjenici ispalili se raketu tipa Orkan i na Zrinjevac.	3544
3545	3546	3547	3548
3549	3550	3551	3552 Na mjestu glazbenog paviljona nalazio se zdenac, a 1888. i privremena fontana s vodoskokom visokim 30 metara.
3553	3554	3555 1892. – Glazbeni paviljon (Bollé) darovao je židovski veletrgovac i poduzetnik Prister.	3556
3557	3558	3559	3560
3561	3562	3563	3564
3565 1884. – na sjevernoj se strani trga uzdiže Meteorološki stup, kojega je gradu poklonio zagrebački Židov, vojni liječnik dr. Adolf Holzer, a napravljen je od mramora iz Istre, prema nacrtima Hermanna Bolléa.	3566	3567	3568
3569	3570	3571	3572
3573	3574	3575	3576 1873. – probijena Berislavićeva ulica (od Gajeve do Zrinjevca)
3577	3578	3579	3580
3581	3582	3583	3584 Julije Klović je najznamenitiji slikar minijatura (sitnoslikarstva) renesansnog razdoblja. Za kardinala Alessandra Farnesea izradio je molitvenu knjigu džepnog formata (110 x 173 milimetara) - Časoslov Farnese - posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Uresio ju je s trinaest parova minijatura, što se pružaju preko cijelih i nasuprotnih stranica. Nazvana je «Čudo Rima» i «sikstinska kapela džepnog formata». Danas se čuva u Pierpont Morgan Library u New Yorku.
3585	3586	3587	3588
3589 1892.- palača industrijalca Schlesingera (od 1907. Svratište Palace Hotel) 1898.- palača Honigsberg (danas HBOR)	3590 Prvi snijeg, zimski kaputi, i u pozadini zagrebački klinci u kratkim ljetnim hlačicama.	3591	3592
3593 Na dijelu Zvonarničke ulice 1457. godine osnovana je najstarija zagrebačka ljevaonica zvona, ujedno i najstariji proizvodni pogon u Zagrebu. U ljevaonici zvona lijevala su se zvona za, gotovo, sve crkve od Drave, Dunava, Soče pa do mora. Tu je bilo odliveno i veliko zvono za Zagrebačku katedralu koje je još i danas u upotrebi. Poznata su imena mnogih zvonoljevača iz te prve ljevaonice zvona, jer bi se oni, bilo imenom ili nekakvim znakom, potpisali na svako zvono. Važno je istaknuti sljedeće majstore: Antuna Blazinu iz 16. stoljeća, koji je izuzetno umješno ugrađivao tonske vrijednosti u svoje proizvode, Franca Duboisa iz 17. stoljeća, Gašpara Francitija iz 18. stoljeća, Henrika Degena iz 19. stoljeća, autora velikog zvona na Zagrebačkoj katedrali, kao i posljednje vlasnike ljevaonice, Antuna Blazinu i Ivana Lebiša iz 20. stoljeća. Zgrada je srušena u jesen 1935 godine.	3594	3595	3596
3597	3598	3599	3600
3601	3602	3603	3604
3605	3606	3607	3608
3609	3610	3611	3612
3613	3614